Posljednji je dan mjeseca maja 1992. godine, u Prijedoru, gradu na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine stanovništvo je slušalo lokalni radio.
Obratile su im se spikerice Senija Džafić i Jadranka Vejo-Račević, a, izrecitovale su dekret koji je izdao krizni štab općine Prijedor, na čelu sa Srpskom demokratskom strankom (SDS).
Poručile su kako svi nesrbi moraju označiti svoje kuće bijelim zastavama ili čaršafima i nositi bijele trake na ruci, ako napuštaju svoje domove.
Bio je to tek početak kampanje istrebljenja koja je rezultirala masovnim pogubljenjima, koncentracionim logorima, masovnim silovanjima i konačno uklanjanju više od 94 posto Bošnjaka i Hrvata s teritorije općine Prijedor.
Historija će zabilježiti i da je ovo bio prvi put od 1939. godine kada su nacisti izdali dekret kojim se svim poljskim Židovima naređuje da nose bijele trake oko ruke s plavom Davidovom zvijezdom – na ovaj način su pripadnici etničke i vjerske skupine bili označeni za istrebljenje.
Članovi posmatračke misije Europske komisije su izjavili da su za vrijeme posjete jednom mješovitom srpsko-bošnjačkom selu, u augustu 1992. godine, vidjeli da su bošnjačke kuće označene bijelim zastavama kako bi ih se razlikovalo od srpskih kuća.
U Prijedoru je ubijeno 3.176 osoba, uključujući 102 djece. Do sada je za zločine na prijedorskoj općini doneseno 56 presuda, a otkriveno je preko 400 masovnih grobnica, među kojima se ističe Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.
“Ešref je okončao u Omarskoj, taksista Žigić u Haagu, a moja mati je četiri puta mijenjala broj nakon što se vratila u Prijedor po završetku rata, zbog anonimnih poziva u kojima nije bilo nikakvog razloga za smijeh. Ali to je za neku drugu priču”, zapisao je Prijedorčanin Refik Hodžić u svojoj knjizi Polaroid kauboj.
Omarska, Keraterm i Trnopolje
Deseci hiljada članova porodica onih koji su prisiljeni da nose bijele trake oko ruke bili su zatočeni u nekim od najozloglašenijh logora uspostavljenih za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini – Omarska, Keraterm i Trnopolje.
“Tapkali smo utabanom bankinom Dubičke ceste, koja će još dobrih deset godina čekati da se transformiše u pravi trotoar. Ježili smo se i silazili u plitku grabu svaki put kad bi nam s leđa dohujao kakav autobus ili teški FAP-ov kamion natovren bijelom zemljom za medijapan pločice u Keratermu, fabrici keramike, koja će godinama kasnije postati planetarno popularna – ali ne po svom asortimanu proizvoda”, napisao je Refik Hodžić u romanu Polaroid kauboj.
Logor Omarska je kao i logori Keraterm i Trnopolje formiran 26. maja 1992. godine po odluci Kriznog štaba tadašnje općine Prijedor.
Početkom augusta 1992. godine poznati američki i britanski novinari Roy Gutman, Penny Marshall, Ed Vulliamy i Ian Williams otkrili su prijedorske logore, nakon čega je počelo njihovo raspuštanje.
U Prijedoru je od 1992. do 1995. godine protjerano oko 50.000 osoba, a kroz logore Keraterm, Trnopolje i Omarska, te još 54 mjesta zatočenja prošlo je oko 30.000 muškaraca, djece i žena nesrpske nacionalnosti.
Čovjek koji je aplauzom ispraćen u smrt
Ekipa portala Radiosarajevo.ba posjetila je Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995 koji je dio svog rada posvetio dešavanjima u i oko Prijedora.
Ustanova je osnovana 2016. godine i koncipirana je na vrlo specifičan način, odnosno njihovi eksponati su stvarni, lični predmeti žrtava i ljudi koji su prošli kroz golgote rata, bilo da su u pitanju žrtve genocida ili ratnih zločina u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Između ostalog, Muzej čuva sjećanje na hrabrog čovjeka koji je aplauzom ispraćen u smrt.
Esad Sadiković (Eso) je bio ljekar specijalista iz Prijedora i član SZO “Ljekari bez granica”, aktivista Ujedinjenih naroda i predsjednik “Udruženja otorinolaringologa Jugoslavije”. Bio je jedan od vodećih prijedorskih intelektualaca.
Za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu zatočen je u logoru Omarska.
“Doktora Esu su često izvodili kako bi pružao pomoć, čak i stražarima koji su u logor dolazili pijani i povrijeđivali jedan drugoga zbog svađe oko plijena opljačkanog od novopridošlih zatočenika. Pijani bi pucali iz oružja koje su svi imali i ranili bi jedan drugoga. Odvodili su doktora Esu i dovodili ga kasno navečer. Liječio ih je profesionalnim bolničkim priborom i preparatima, kao i zalihama prve pomoći JNA. Kada se brinuo o nama zatočenicima morao je da improvizuje na sve moguće načine; pomoću vlastitih zuba, cijepajući odjeću da nam previje rane, vlasima kose. Često je na smrt izudaranim zatočenicima bio zadnja nada i utjeha. Sa ono malo vode ako bi se uspjelo unijeti u hangar gdje su nas držali ili mokraćom, čistio je rane i namještao polomljene kosti. Nekada je, riskirajući život, trčao iz jednog hangara u drugi da bi pomogao zatočenicima. Često bi tiho izustio da se nagledao užasa za tri života.
Početkom augusta rekli su nam da inostrani novinari dolaze da izvještavaju o logoru Omarska. Naređeno nam je da budemo tihi i da niko ne smije primijetiti da se u objektima nalaze zatočeni ljudi. Eso je tačno govorio engleski jezik, a poznavao je francuski i španjolski. Bio je jako društven i harizmatičan. Uživao je visok status u svijetu, kao ostvareni intelektualac.
Strahovali su da bi Eso mogao uspostaviti kontakt s novinarima, a željeli su prikriti sve ono što se događalo u logoru. Upravnik je novinarima govorio o fantastičnom tretmanu koji uživamo u logoru, kako imamo svu potrebnu hranu i vodu, te dobar smještaj kao u nekim hotelima ili odmaralištima. Ali, stvarnost je bila sasvim drugačija. Svo vrijeme dok je trajala posjeta bili smo zaključani u objektu. Nismo dobili ništa za jelo, čak ni vode, a morali smo biti tihi jer su nam zaprijetili da ćemo, ako se začuje ikakav zvuk, vika ili bilo kakav drugi znak koji bi pokazao da su ljudi unutra, strašno patiti narednog dana.
Dan ili dva nakon odlaska novinara, 5. augusta, noć je bila jezivo tiha, niko nije bio prozvan, odveden, likvidran. Nije bilo ni pucnjave. I negdje pred svitanje, vrlo rano ujutro, iznenada su se vrata otvorila uz prasak i stražar je rekao: ‘Doktor Eso Sadiković, izađite!’. Bili smo izgubljeni. Mislili smo da ga opet vode da nekome pomogne, da se pobrine za nekoga. Ali, tada su mu rekli da ponese svoje stvari i onda nam je postalo jasno.
Doktor Eso je ustao. Stajao je u dnu sobe u kojoj smo bili. Podigao je svoju plastičnu vrećicu u kojoj je imao prljavu košulju i mislim da su bili opušci koje su zatočenici skupljali za njega po logoru jer je bio strastveni pušač i polako se okrenuo prema izlazu. U tom trenutku, i oni koji su bili budni i oni koji su spavali, također su se probudili i ustali, i uglas, plačući, glasno povikali: ‘Doktore, hvala vam za sve što ste učinili’.
Doktor je bio veoma svjestan gdje ga vode, a i mi smo bili svjesni toga. Kad je stigao do vrata, okrenuo se i rekao samo: ‘Zbogom, prijatelji’. U tom trenutku zapravo nismo mogli pojmiti da postoji čovjek koji bi mogao ubiti takvog čovjeka. Sjetili smo se svega što je za nas uradio, od ohrabrivanja, brige za bolesne i iscrpljene, do ušivanja rana vlasima kose. Briznuli smo u plač. Doktor je samo hladno dobacio: ‘Šta cmizdrite?’. Aplauzom smo ga ispratili napolje. Njegov povišeni ton i osmijeh bio je dovoljan da nas smiri. Vrata su se zatvorila. Nikada niko nije tako ispraćen u smrt. Više ga nikada nismo vidjeli. Nestalo je Ese”, ispričao je Nusret Sivac, logoraš i svjedok u Hagu.
Dokotor Sadiković je ubijen u noći sa 5. na 6. august, sa 122 zatočenika, nad jamom Hrastova Glavica. Pucali su mu u glavu. Imao je 44 godine. Posmrtni ostaci doktora Ese ekshumirani su 2006. godine, u istoj jami, oko 50 km udaljenosti od Omarske.
Tanjir iz logora Omarska
U Muzeju možete vidjeti i lični predmet hrabre žene Sabihe Turkanović koja je do 1992. godine važila za uspješnu prijedorsku ugostiteljicu. Uhapšena je 26. maja 1992. godine, nakon što su srpske snage napale i zauzele Kozarac, mjesto u kojem je živjela s porodicom.
Više od 150 dana bila je zatočena u najzloglasnijim prijedorskim logorima: Keratermu, Trnopolju i Omarskoj. S njom je u logorima bilo i 6 članova njene uže porodice: muž, dvije kćerke, maloljetni sin, trogodišnja unuka i zet. U logorima je služila hranu, čistila podove i brisala krv nakon ubistva zatvorenika. Najgore bi joj bilo kada bi uslijedile pojedinačne prozivke žena, koje su odvođene na silovanje.
Sabihu su silovali nekoliko puta, nad njom su se logorski stražari iživljavali na sve moguće načine, a posljednja je žrtva koja je izišla živa iz Bijele kuće u logoru Omarska.
“Kada se jedna od nas žena vraća nakon prozivke, ona ulazi, ide pognute glave, plače, crvena je u licu. Mi svi gledamo nju, suosjećamo njenu tegobu koju je imala tih trenutaka dok su je silovali. I istog momenta, ne znamo koga će drugoga da prozove. Prozivali su i mene. Posljednja sam žrtva Omarske, faktički sam ‘zatvorila’ taj logor.
Od svih tortura koje sam doživjela, najviše sam se plašila da me ne ubace u motorno ulje i živu zapale. Bila sam svjedok da su ljudima i to radili”.
Većinu stražara je nažalost dobro poznavala, bile su to njene komšije i prijeratni gosti. Kako je bila prisiljena da obavlja razne fizičke poslove u logoru, kao što su bili čišćenje, kuhanje i pranje odjeće stražarima, bila je u prilici da prepozna i posuđe koje je otuđeno iz njenog restorana.
Na dan izlaska iz logora, 21. augusta 1992. godine, sa sobom je ponijela tanjir koji se danas čuva u Muzeju.
Prvi proces i prva presuda pred Haškim tribunalom bili su za zločine počinjene u logoru Omarska.
Zbog masovnog silovanja logorašica, silovanje je prvi put u sudskoj praksi okarakterizirano kao ratni zločin.
Dan kada je Emir stajao sam
Dan Bijelih traka počeo se obilježavati u Prijedoru 2012. godine kada je porodicama žrtava u Prijedoru zabranjena komemoracija za ubijene žene i djecu.
Naime, 22. maja 2012. godine tadašnji gradonačelnik Prijedora Marko Pavić zabranio je obilježavanje dvadesete godišnjice masovnih zločina počinjenih na teritoriji općine Prijedor.
Tog dana, udruženja preživjelih i porodice ubijenih Prijedorčana planirale su na trgu u ovom gradu postaviti 266 bijelih vreća i isto toliko ruža u sjećanje na 266 žena i djevojčica ubijenih u Prijedoru.
Dan kasnije, na Trg je došao Emir Hodžić (muškarac čiji su otac i brat bili zatočeni u logoru Omarska op.a.) i izrazio svoj građanski bunt. Stajao je sam sa bijelom trakom oko ruke i bijelom vrećom.
Kao odgovor na zabrane tadašnjeg gradonačelnika Marka Pavića, udruženja žrtava iz Prijedora pokrenula su kampanju Dan bijelih traka, a akciji se preko društvenih mreža priključilo hiljade ljudi iz oko 40 zemalja širom svijeta.
Budite među onima koji će danas sjetiti 3.176 ubijenih Prijedorčana, civila nesrpske nacionalnosti, među kojima je 102 djece – gdje god da se nalazite stavite bijelu traku oko ruke i odajte im dužnu počast.
Za zločine u Prijedoru, Tribunal u Hagu osudio je ukupno 18 osoba na 276 godina zatvora.
Nastavljajući procesuiranja za zločine u ovom gradu, u Sudu BiH je izrečeno više od 350 godina zatvora.
Neki od ratnih zločinaca su:
Milomir Stakić: Osuđen na 40 godina zatvora za zločine u Prijedoru i to zločine protiv čovječnosti (istrebljenje, ubistvo, progoni),
Radoslav Brđanin: pravomoćno osuđen na 30 godina za zločine protiv čovječnosti,
Duško Tadić: Osuđen na 20 godina zatvora za zločine u Prijedoru posebno u Kozarcu i to za djela: ubistva, hotimičnog lišavanja života, mučenja i nečovječnog postupanja,
Duško Sikirica: Osuđen na 15 godina za zločine u logoru Keraterm i to za zločine protiv čovječnosti – progoni na političkoj rasnoj ili vjerskoj osnovi,
Biljana Plavšić: Osuđena na 11 godina za genocid i ratne zločine.
Damir Došen: Osuđen na 5 godina zatvora za zločine u logoru Keraterm i to za zločine protiv čovječnosti – progon na političkoj rasnoj ili vjerskoj osnovi,
Dragan Kolundžija: Osuđen na 3 godine zatvora za zločine u logoru Keraterm i to za djelo progon na političkoj rasnoj i vjerskoj osnovi,
Miroslav Kvočka: Osuđen na 7 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za zločine protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje,
Dragoljub Prcać: Osuđen na 5 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistvo i mučenje,
Milojica Kos: Osuđen na 6 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi ubistva i mučenje,
Mlađo Radić: Osuđen na 20 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločini protiv čovječnosti – progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ubistva i mučenje,
Zoran Žigić: Osuđen na 25 godina zatvora za zločine u Omarskoj i Keratermu za zločin protiv čovječnosti – progone na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, mučenje i okrutno postupanje,
Darko Mrđa: Osuđen na 17 godina zatvora za zločin na Korićanskim stijenama i to za djela ubistvo i nehumana djela,
Predrag Banović: Osuđen na 8 godina za zločine u Omarskoj i Keratermu i to za djelo zločin protiv čovječnosti – progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi,
Mićo Stanišić: Osuđen na 22 godine zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine
Stojan Župljanin: Osuđen na 22 godine zatvora za zločine protiv čovječnosti i ratne zločine
