Četvrtak, 18 Jula, 2024

KULTURA SJEĆANJA ILI ILUZIJA LEPE BRENE I BIA?

Naš odnos prema Breni je refleksija našeg odnosa prema nama  samima. Imamo li dovoljno poštovanja prema našim žrtvama i šehidima? Imamo li dostojanstva Ili smo licemjeri? Kako na Bosnu BIA hibridnim ratom primjenjuje koncept “Politike kao umjetnosti iluzije”?

Prošlog mjeseca u Bosanskoj Krupi obilježena je 32-godišnjica početka agresije na ovaj grad, ali i na tadašnji Bihaćki okrug. Davne 1992. godine, ratna mašina fašističkog velikosrpskog projekta uvukla se u pitoma brda oko Bosanske Krupe i otpočela brutalnu agresiju na ovaj dominantno bošnjački grad, golom silom uvlačeći Krajinu u ratni haos. Ovaj događaj trajno je obilježio moju generaciju koja je primorana da nenaoružana krene u rat. Potom je učila da se bori i ratuje, gubi i pobjeđuje, te konačno časno i trijumfalno oslobađa svoj rodni grad, svoje sokake i avlije (džamije i kuće popaljene su od strane četnika).

U opsesiji povratka domovima i time poništavanja naše “Al-Nakbe” (katastrofa), nepovratno je izgubljena mladost, bezbrižnost, naivnost, ali i mnogi životi. Bezbrižan način života koji smo vodili do tada, ostat će nedostižan budućim generacijama, a u usmenom prepričavanju izgledat će kao neko maglovito mitsko doba. Bili smo djeca koja su išla u rat iz naivnosti i relativnog blagostanja tada “sitog” društva.

To društvo imalo je svoje vrijednosti, mitove i heroje za koje smo na neki način ostali vezani, pa makar i podsvjesno. Sve to tvori amalgam različitih kultura sjećanja na protekli rat, te je svako doživljava na svoj način. Na našu kulturu sjećanja, kao i formiranje nacionalnog identiteta, utiču mnogi faktori a osnovni suporodica, obrazovanje i u cjelokupna društvena atmosfera. Ova posljednja nosi pogubnu opasnost po kulturu, ali i cijelokupno društvo. Naime, društvena atmosfera je politikanski obojena djelovanjem raznih šarlatana i dvoličnjaka, individua koje nemaju dubinskog znanja, empatije prema žrtvama, niti moralnog kompasa. Njihovo djelovanje podriva napore porodice i institucija te uzrokuje trenutno stanje naše opšte kulture, ali i kulture sjećanja. Umjesto da permanentno utvrđujemo loše stanje kulture sjećanja i kritikujemo trenutnu situaciju, trebali bismo se posvetiti uzrocima.

Noć uoči spomenutog obilježavanja početka agresije na Bihaćki okrug, današnji USK, u Sarajevu se tražila karta više za dva koncerta u Zetri, 20. i 21. aprila. Mediji navode da su “ispred Zetre zabilježene velike gužve, da su ljudi na koncert stizali u kolonama, a da su sjedišta popunjena do posljednjeg mjesta”. Koncert je najavljen ranije i teren je medijski pripremljen da sve teče glatko i po planu. Ipak Brena je Brena, Ex Yu fenomen, kraljica cajki i ljubimica jugonostalgičara.

Da živimo u nekom pravednijem svijetu uvod u najavu koncerata bi sadržavao neke druge naslove. Fahreta Jahić- Živojinović alias Lepa Brena u društvu poštovanog ministra kulture Emira H. prije koncerta obišla je Memorijalni centar u Potočarima, spomen – ploču djeci ubijenoj tokom opsade Sarajeva kao i mezare Kovače. Još jednom je osudila Srbiju kao agresora na Rebubliku Bosnu i Hercegovinu i njenu multikulturalnost. Pozvala je svoje sunarodnjake na poštivanje međunarodnih presuda o počinjenom genocidu u Srebrenici. Sav prihod  koncerata darovala je udruženju Pomozi.ba. Koncert je otpočela sa emotivnom sevdalinkom, ponosno istakavši još jednom svoje bosanskohercegovačke korijene, ali i pripadnost bosanskom kulturnom krugu. Ali nažalost živimo u surovoj stvarnosti. U vremenu dok su njena domovina i narod bili žrtve brutalne agresije JNA, genocida, dok je nesrpsko stanovništvo zatvarano u logore, u kojima je mučeno i ubijano, žene sistematski silovane, djeca Sarajeva ciljano ubijana snajperima i ostalog zla što ga gospođa Evropa nije vidjela poslije Drugog svjetskog rata, “naša Brena” navodno je u Brčkom 1993. g. išla pjevati ratnom zločincu Arkanu i njegovim vojnicima (izvor ljudski.ba). Kasnije je u javnost dospio video iz 1993. g. na kojem se može vidjeti Brena u posjeti 2. Semberskoj brigadi odjevena u maskirnu uniformu govori o “politici mira” bez imalo empatije prema žrtvama. https://www.youtube.com/watch?v=VAkjE3jpXZs&t=25s

Ona, kao da ne zna ko je ubijao, pljačkao, silovao i počinio genocid. Ona, popularna zabavljačica, lukrativno koristi svoj položaj ljubimice naroda i narodnosti SFRJ, od Triglava do Đerdapa. Ona, rodom

iz bošnjačke porodice iz Brčkog, nije mogla biti pošteđena silnog užasa, boli i patnje koju je bošnjački narod pretrpio u proteklom ratu. Tu prirodni, ljudsku bol osjećali su i mnogi nebošnjaci.U javnosti su najvidljivji bili plemeniti ljudi i umjetnici posebne vrste, oni čija lična ljudska toplina, inteligencija i talenat, u kontekstu njihovog djela, nastavlja da živi kroz prolaznost vremena. Najpoznatiji primjeri su pokojni Đorđe Balašević i Milan Mladenović (EKV). Režim je kao odgovor na njihovo odbijanje “saučesništva” potaknuo medijsku hajku i na njih bacio anatemu, ali su istrpili i ušli u legendu javno promovišući antiratne stavove i dižući svijest društva da je nedopustivo ono što krnja Jugoslavija čini narodu Bosne. Naprotiv, Brena je njihov antipod, i niti jednom nije pokazala bar pokušaj empatije sa žrtvama, iako im po porijeklu pripada. Ona je odabrala svoju stranu i time prestaje biti dio našeg identiteta. Navodno je na krštenju dobila ime Jelena?

https://srpskainfo.com/najvece-zvijezde-koje-su-se-odrekle-islama-roditelji-bili-muslimani-nisam-ih-mogla-mijenjati-ali-vjeru-jesam/

Njeni nam  stavovi, mišljenja, uspjesi ili padovi više nisu bitni. Bitan je naš odnos prema njoj. To je odnos prema nama  samima. Imamo li poštovanja prema našim žrtvama i šehidima? Imamo li dostojanstva? Ispostili smo ramazan i nakon toga idemo da nas zabavi ona koja je zabavljala i Arkanove krvnike. Isto kao i Ceca koja kao članica žirija prosipa pamet na televiziji. To gledaju naša djeca. Nema upozorenja – program nije namijenjen mladim osobama, kao ni onima koji poštuju sebe i gaje kulturu sjećanja na agresiju 92-95. g.

Ali šta je sa Jugoslovenkom? Da li je iskoristila svoju moć i uticaj, bar na način da je asertivno izašla iz zone komfora i iskreno ljudskibpozvala na mir i ljubav, bratstvo i jedinstvo, jugoslovenstvo (za koje tvrdi da je  njen identitet, kao i da je odrasla po “moralno-etičkim kodeksima koji su imali jako visoke vrijednosti”). Da li je pokazala ljudsku brigu, zaplakala za svojom rodnom Bosnom i navela dio svojih sljedbenika da razmisle kuda idu bezumno slijedeći “balkanskog mesara” odgovornog za genocide u BiH i Kosovu. Ko je savjetuje i tješi da ne pokazuje emocije koje je morala imati prema patni svog naroda?

Assia Djebar, Alžirka berberskog porijekla, najveći romanopisac Magreba, u genijalnom romanu “Daleko od Medine- Ismailove kćeri” piše o mnogim sudbinama žena u prvm godinama Islama. Tekst je vezan uz Taberijeve i Ibn Saadove hronike i opisuje plemenske kraljice, proročice, žene vojskovođe, one koje se pokoravaju ili nepokoravaju Allahu u Arabiji u nemiru. Sve one imaju svoju priču i svoju sudbinu. Djebar oživljava njihove sudbine, nakon što ih je vrijeme preinačilo i te žene svelo na šutnju i rezignaciju. Žene su nježna, intuitivna i emotivna bića, pa nas Djebar uvodi u njihove skrivene misli i razotkriva njihove nutrašnje emocije. Nije laka sudbina žena u prelomnim trenucima istorije. Dušu i emocije teško je obuzdati. Pogotovo kad svjedoče nepravdi, bolu i patnji. Kako se je “Jugoslovenka”osjećala na kraju jednog doba, znavši za ogromne patnje vlastitog naroda? Možda bi to mogao reći neki njen hroničar. Mogao bi to biti Emir Hadžihafizbegović, poznati glumac, političar, čovjek koji u delirijumu pleše dok pije viski iz flaše, go do pasa, aktuelni musliman, poznat i kao Lord Chivas, najbolji indikator kretanja naše kulture, ex ministar kultureKantona Sarajevo.

Hadžihafizbegović je zloupotrijebio svoju uspjeh i popularnost, ali političku poziciju, vrativši Brenu nakon rata ponovo vratio u javni život Sarajeva dovevši je u svoj talk shou. On je kontinuirano promoviše i otkriva njene osjećaje. Čak izjavljuje da je smatra svojom sestrom. “Malo ljudi zna šta se krije u tako jednoj plemenitoj osobi kao što je Brena” reći će za Magazin Azra 2018.g.  I tu  je djelomično u pravu. Plemenitost tako opskurne osobe poput njegove štićenice je nevidljiva, isto kao i njeno tvrdo i nijemo srce.

Rang ne daje privilegije niti daje moć – on nameće odgovornost. Ova mudra izreka gurua menadžmenta Petera Druckera primjenjiva je i na Breni. Nije digla svoj glas niti je učinila i najmanji napor da pomogne svojoj domovini. A odgovornost? Pa ona je ima prema Srbiji i njenom režimu?! Fenomen amnezije Brene prema događajima iz vremena agresije na BiH mogao bi se sagledati i sa političkog aspekta. U djelu

“Politika kao umjetnost iluzije” D. Simeunović, kontroverzni politikolog, univerzitetski profesor, akademik i direktor Akademije za nacionalnu bezbjednost pri Bezbjednosno-informativnoj agenciji, kod nas zloglasnoj BIAi, istražuje koncept sreće u odsustvu razuma, shvaćenog kao ratio, i ulogu iluzije u politici.  Simeunović objašnjava da je za svaku iluziju, bez obzira na temu, potrebno određeno odsustvo razuma, što dovodi do česte povezanosti iluzije i sreće. Autor polazi od ideje da je politika umjetnost mogućeg, koja se pripisuje Bizmarku. Kao takva politika je i umjetnost stvaranja iluzija, privida i obmana. Političke elite SFRJ za svoje potrebe stvorile su mnogo iluzija. Tu se mogu ubrojati fenomeni poput Tita, bratstva i jedinstva, JNA, radničkog samoupravljanja, pokreta nesvrstanih itd. Motivi onog ko stvara iluziju mogu biti različiti, dobronamjerni ili ne. Činjenica je da su nabrojani fenomeni svojevremeno donijeli mnoge benefite stanovnicima SFRJ. Činjenica je i da su nakon smrti Josipa Broza i raspada Jugoslavije donijeli i mnogo nesreće, razaranja i patnje od kojih se još nismo oporavili. Također je fakt da su to ujedno i najveći projekti i uspjesi Druga Tita i da su svi očigledno propali nakon njegove smrti. Ta propast ujedno ih kvalifikuje da su bili samo iluzije koje nisu imale budućnost. Ne zaboravimo Jugoslovenstvo kao „jednu od najvećih i najvoljenijih iluzija na ovim prostorima, mada ne baš i najuspješnijih“.

Nakon Titove smrti iluziju Jugoslovenstva djelimično je preuzeo fenomen Lepe Brene. Hljeba, igara i  Lepe Brene? Kafanska pjevačica preko noći postaje ljubimica nacije i simbol Jugoslovenstva. Danas u vrijeme hibridnog rata Srbije protiv BiH, Brena je dio projekta meke moći Srbije. Taj projekat traje decenijama, vjerovatno od sredine 80-ih. Pored ulaganja ogromnog napora da se Jahićka nonšalantno pojavi u Sarajevu, ponižavajući nas 12 dana prije obilježavanja godišnjice početka opsade Sarajeva od strane JNA i paravojnih formacija SDS-a, jugonostalgičnom tržištu ponuđena  je i snajka Prijovićka, kao svojevrstan surogat – Brena 2.0. Po receptu svekrve zabavljaće nas i snaja  Prijovićka nastavlja podgrijavati stvorenu iluziju Jugoslovenstva u kom Srbija ima nadmoć nad drugim republikama, pa je postala i dio političke kampanje izjavljujući da: “Hrvatska treba Srbe jer puna arena prija svima”. https://www.klix.ba/magazin/showbiz/prijovic-postala-dio-politicke-kampanje-hrvatska-treba-srbe-jer-puna-arena-prija-svima/240323080  Pametnom je i išaret dovoljan.

Dakle, u vremenu obilježavanja značajnih događaja za opstanak države BiH, srbijanska meka moć u sklopu hibridnog rata protiv BiH koji nikad nije stao, šalje nam poniženje i raspamećuje polusvijet u vidu koncerta Lepe Brene u šeher Sarajevu. Naravno da u sekularnom društvu svako ima pravo na svoj stav, ali i veterani odbrambeno-oslobodilačkog rata, kao i sve patriote Bosne  imaju pravo na svoj. Ovakve podvale otvaraju nam nikad zacijeljene rane, bude  uspomene i emocije. Imaju li dostajanstva Bošnjaci koji nesvjesno ili svjesno konzumiraju takve događaje. Da li će isti ti u julu ići na Marš mira, stavljati Cvijet Srebrenice kao simbol borbe protiv genocida i masovnih stradanja ljudi, a  potom sve to zaboraviti i zabavljati se uz Brene i Cece? Kultura sjećanja je ta koja nas spašava od ovakve  potpune amnezije.

Kultura sjećanja može se definirati kao zajednički pojam za sve oblike tematiziranja istorije u javnom prostoru i kao takva stvara se i njeguje u porodici, obrazovnim institucijama i u cjelokupnoj društvenoj atmosferi. Ona je jedan od temelja naše domovine i od nje zavisi i njena budućnost. Srbijanske političke elite to razumiju i koriste perfidne strategije da nam hibridnim ratom unište, izobliče i korumpiraju kulturu sjećanja. Da bi uništio jedan narod prvo moraš uništiti njegovu kulturu. Za razliku od klasičnog rata za hibridni na raspolaganju imaju cjelokupnu državnu strukturu: akademije, institucije, vojno-sigurnosni, privredni i zabavljački sektor kao i medije. Nažalost mi institucionlno još uvijek nemamo odgovor u vidu adekvatne strategije za borbu protiv kulturološkog hibridnog rata. Dok ga ne dobijemo, odgovornost za očuvanje i stvaranje kulture sjećanja je na nama samima i ne smijemo je svesti na deklarativno odavanje počasti žrtvama i obilježavanje značajnih datuma.

Prvi afrički nobelovac, nigerijski književnik Wole Soyinka, pripadnik Jaruba, plemena koje nema svoje pismo, istakao je: “kada umre starac izgorjela je biblioteka!” Ne dozvolimo da se i nama desi da kada

umre naša generacija  – umre i naša kultura sjećanja na agresija na Bosnu. Dug je to prema žrtvama, ali i garant da se nikad ne ponovi budućim generacijama.

Piše: Samir Jašaragić, mag. oec.

Samir Jašaragić magistar poslovne ekonomije, rođen i živi u Bos. Krupi. Angažirani intelektualac, zanima se za teme poput ekonomskog razvoja, geoekonomije, geopolitike i fenomena globaliziranog svijeta. Također ima aktivan i zapažen politički i javni angažman, te je obnašao funkciju ministra Ministarstva za pitanje boraca u Vladi USK, savjetnika za privredu Premijera USK.

DODAJ KOMENTAR:

Napomena: Poštovani, molimo Vas da se pridržavate pravila komentarisanja. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje ili bilo kakav drugi govor mržnje. Zadržavamo pravo obrisati takav komentar bez najave i objašnjenja.
POVEZANI ČLANCI

NAJNOVIJE