Piše: Elameri Škrgić
Rat je iskustvo iznad svakog drugog. Ne bolje ili gore i nikom potrebno, ali nenadmašivo svjedočenje opštem ludilu kojeg si dio, anarhija praznih gradova, razbacanih papira i odjeće po ulicama, naviknutosti na smrt, životinjska svijest da će preživjeti samo jedni – ili oni ili mi, strah i glad. Strah i glad.
Zadnjih dana jula 1995. na zapadu Bosne Abdićeve i srpske snage u sklopu operacije “Pauk” probijaju linije i potiskuju 505. brigadu Petog korpusa Armije BiH na zadnju liniju odbrane Bužima kod brda Pehovo gdje se vode odlučujuće borbe. Napreduju kod Johovice i prodiru prema Cazinu. Do 4. augusta 1995. izbijaju na liniju Tržac–Krivaja–Čajići–Skokovi.
“Pauk” je naziv za združenu vojnu operaciju snaga Narodne odbrane Zapadne Bosne, Republike Srpske Krajine, Republike Srpske, Savezne Republike Jugoslavije i paravojnih formacija koja je imala za cilj da Fikret Abdić ponovno dođe na vlast u Velikoj Kladuši i konačno slamanje snaga Petog korpusa i time posljednjeg otoka smetnje u spajanju teritorija Republike Srpske i Republike Srpske Krajine – što bi u vojnom smislu Hrvatsku stavilo u krajnje nepovoljan položaj.
Što se mene tiče, stislo je sa svih strana. Nalazim se u napuštenoj kući u mjestu Skokovi gdje je postavljena radio-stanica Velika Kladuša u kojoj radim zajedno sa još nekoliko mlađih kolega amatera i šefom koji je dugogodišnji novinar.
Ta vojna radio-stanica je formirana kao protuteža Radio Velkatonu, glavnom propagandnom glasilu Abdićevih. Dok sa balkona gledam galopirajuću kolonu na čijem su čelu kokoši koje pokušavaju da polete, koze, krave, traktori, zaprežna kola i ljudi koji hrle put Bihaća, dolazi nam Izudin Saračević, pomoćnik komandanta za moral Petog korpusa Armije BiH. Nosi kištru punu ručnih bombi i bez imalo nemira daje upute kako ćemo uništiti opremu.
Na terenu su tri taktičke grupe; prva je bila pod komandom Fikreta Abdića, druga pod komandom Milorada Ulemeka Legije i treća Radojice Božovića, Kobac. Ako pređu brdo Metla, nama je na volju, hoćemo li niz njivu il’ s opremom. Ja znam šta ću.
Dvije trećine mog razreda iz osnovne je sada tamo, kod Abdićevih. Svako je tamo gdje mu je roditelj izabrao, normalno. Moji su se razveli, ja sam sa mamom, tata je Abdićev dugogodišnji suradnik iz Agrokomerca, pa je na onoj strani. Iako tih dana negdje u Parizu, koliko znam.
Saračević pominje da se Martićevi već negdje mogu čuti, narod dozivaju megafonima i govore kako im neće ništa biti. Aha, mislim, vidjeli smo snimke iz Srebrenice dvadesetak dana prije, znamo da su ih pobili.
Gledam u lijepu drvenu gajbicu sa koje visi etiketa sa mandarinama. Odavno ih ni na slici nisam vidjela. Prelijep crtež sočne mandarine u vedroj narandžastoj boji, moja omiljena. Unutra su sad bombe i svako je uzeo svoju.
U isto to vrijeme, četrdesetak kilometara zapadnije u Velikoj Kladuši se odvija fudbalski meč Abdićevih specijalaca i Legijinih vojnika. Teško da ima još puno nadrealnijih slika iz ovog rata od te gdje je muslimanski gradić sa svih strana okružen srpskim snagama, od strane predratnog direktora lokalnog kombinata proglašen “državom” i nju naftom, hranom i oružjem pomažu zakleti neprijatelji ostalih muslimana, dok njegova privatna paravojska organizuje fudbalski turnir sa Legijinim specijalcima. Oni su obučavali Fikretove prije toga na Petrovoj gori.
Velika Kladuša je grad i općina na krajnjem zapadu Bosne, toliko zapadno od Sarajeva, po meridijanu zapadnije čak i od Beča, i tu postoji drugačija Bosna od one kakvu zamišlja prosječan Zagrepčanin ili Beograđanin. Tamo se naručuje burek sa sirom a malo ko zna šta je sogan dolma, kadun butić, mućkalica, kadaif…
Sevdalinka je ovdje rijetka muzička forma, a lokalno stanovništvo osim dijalektom, od ostatka BiH u govoru se razlikuje po izostanku ili minimalnom udijelu turcizama i orijentalizama. Stariji su govorili ikavicu, koja nažalost nestaje.
Stanovništvo krajnjeg zapada Bosne u većini ne gleda sa simpatijama na političko i društveno nasljeđe Alije Izetbegovića, pored svih kontroverzi, sudskih procesa, korupcije i ratnih zločina počinjenih u njegovo ime i dalje vjeru uživa Fikret Abdić, što je više paradigma drugačije politike, budući da je Abdić na svijet došao davne 1939. godine.
Ipak, jedini je još uvijek aktivni funkcioner bivšeg sistema, politički dinosaur koji je preživio apsolutno sve. Koliko god se političkom Sarajevu okretao želudac, Fikret Abdić je i danas gradonačelnik Velike Kladuše i ne namjerava odustati.
Jugoslavije odavno nema, današnja BiH je klimava konstrukcija, svijet se mijenja, ali Fikret Abdić ostaje. Ko je čovjek dostojan negativca iz filmova o Jamesu Bondu kojeg će bivša nam država upoznati 1987. putem “Afere Agrokomerc”? Tad će nekad i početak kraja Jugoslavije.
U januaru 1987. desio se požar u jednom od pogona naglo izraslog privrednog giganta Agrokomerc. Osim vatrogasaca, u ovaj kombinat ušla je Služba državne bezbijednosti Jugoslavije. Šta će SDB ako se nešto zapalilo, pitali su se naivno građani Kladuše. Uskoro su otkrivene nezakonitosti unutar Agrokomerca, mijenice bez pokrića, pronevjere, malverzacije…
Optuženi su Fikret Abdić, Hakija Pozderac, Alija Alešević, Ibrahim Mujić i drugi. Osnova optužnice je kontrarevolucionarno djelovanje. U svrhu nepristrasnosti suda doveden je sudija iz Tuzle, Rifat Konjić.
Kako se desilo da se Abdić, koji je svijet ugledao u selu Donja Vidovska kod Kladuše, ubogom kraju na koji blagonaklono nije gledala niti jedna vlast, nađe u središtu istorijskih zbivanja na ovim područjima?
Istoričar Admir Mulaosmanović se u jednom naučnom radu o političkom kontekstu “Afere Agrokomerc” bavio razvojem tvornice u svjetlu odbrambenog koncepta SFRJ i donosi nam brojna svjedočanstva.
Tvornica Agrokomerc nastala je 1969. godine iz opće zemljoradničke zadruge, YU forme integracije seljaka u proces proizvodnje i plasmana proizvoda. Mladom proizvođaču Abdiću nasmiješila se samoupravna socijalistička sreća i razvoj Agrokomerca bio je toliko snažan da se on uvjerio da je veći od svake države.
Naravno, takav zamah nije slučajan. Činjenice ukazuju da nema nikakve stihije u razvoju Agrokomerca već se radilo o vrlo dobro smišljenom konceptu Oružanih snaga SFRJ. Naime, odbrambeni koncept bivše nam zemlje, uspostavljen 1968, baziran na tekovinama rezultata NOB-a, “isproban” je tokom grandiozne vojne vježbe “Sloboda 71” koja je održana na području SR Slovenije, SR Hrvatske i SR Bosne i Hercegovine.
Zapravo su glavna dejstva bila u regiji Banije, Korduna i pograničnih slovenačko-hrvatskih područja, a Bihaćka Krajina bila je zaleđe i logističko središte. Vojna vježba se dogodila u vrijeme kada su JNA i sve ostale republike bile “nakostriješene” protiv Hrvatske. BiH je u konceptu admirala Branka Mamule bila najznačajnija karika u uspostavljenom odbrambenom lancu.
“Bosna je činila dubinu odbrane od sovjetsko-mađarske grupacije na sjeveru i pomorsko-vazdušno-desantne grupacije NATO u Italiji i na Sredozemlju.”
Od tada, 1979. sredstva vojnih fondova, pristižu u Agrokomerc u velikim iznosima. Ovi fondovi su postali dostupni zbog otvaranja transportnog servisa na području Velike Kladuše. Mamula je bio poznat kao tvorac nove jugoslavenske vojne doktrine, Općenarodne odbrane (ONO). Temelj njegovoj doktrini su predstavljala događanja u Drugom svjetskom ratu gdje se Cazinska Krajina 1942. godine pokazala kao hraniteljica snaga NOVJ na području Bihaćke republike. To iskustvo je za admirala bilo nenadomjestivo u izgradnji vojno-odbrambene filozofije.
Možda JNA nije bila četvrta vojna sila kako joj se tepa, ali je trošila kao velika sila. Trebala je ogromne količine hrane, doda li se tome neurotičnost jugoslavenske politike, u prvom redu vojno-odbrambenog koncepta nakon Titove smrti – ne čudi što su izabrali ovu regiju za najveću jugoslovensku fabriku hrane. Milan Uzelac je više puta ponavljao da su najpovoljniji krediti išli upravo Agrokomercu, i jasno je da je ova tvornica imala poseban status.
Bliski Abdićevi suradnici kasnije su svjedočili da pored industrijske špijunaže kojom su se bavili i “prepisivali” recepte (proizvod Vegedor koji je kopija Vegete i dug sličan niz), plaćali penzionirane naučnike da im odaju određene tajne proizvodnje, podmićivali su sve redom pa i zvaničnike Ujedinjenih Naroda za dobivanja određenih programa.
Tako su zbog plasmana svoje robe NATO-u i nekim drugim strukturama, podmitili jednog od UN-ovih eksperata koji je boravio u Istri, jahtom koju je želio imati. U akciji podmićivanja glavnu ulogu u korist Agrokomerca odigrala je JNA. Isto tako, glavni opskrbljivač hranom Dalmacije, riječki Brodokomerc, davao im je mogućnost da sami upišu koliki će biti Agrokomercov postotak robe koji ide u trgovine i hotele Dalmacije, a ono što oni ostave raspodijelit će se na druge poljoprivredno-prehrambene proizvođače iz zemlje. Naveli su da je Podravka najviše trpila ovu Agrokomercovu moć.
Hakija Pozderac je imao presudan utjecaj na događanja i tokove u privredi i politici Bihaćke Krajine, a posebno Agrokomerca. Kao revolucionar iz poznate krajiške partizanske porodice i glavni egzekutor nad pobunjenim krajiškim seljacima iz 1950. imao je veliku moć u tom kraju. Bez njega plan o Agrokomercu kao velikom savezniku vojske ne bi bio provodiv.
Na vojnom seminaru koji se održao u Beogradu, u maju 1982. godine, konstatirano je da Jugoslavija treba formirati novo odbrambeno strategijsko težište koje će se, od dotadašnjeg – koje se nalazilo na sjeveroistoku zemlje, pomjeriti na zapad. Razlozi tomu preokretu, pojašnjavao je vojni vrha JNA, nalazili su se u slabljenju Varšavskog pakta, dok je sa Zapada, od NATO-a, još uvijek prijetila opasnost. Drugi su u tome vidjeli kartu Velike Srbije.
Formirana vojišta su zamijenila dotadašnje armijske oblasti. Sjeverno vojište sa sjedištem u Beogradu je u sebe “usisalo” 7. Armijsku oblast čije je sjedište bilo u Sarajevu i tako je BiH postala zapadni rub ovoga vojišta. Ovaj plan centralizacije Oružanih snaga poznat pod imenom “Jedinstvo” u potpunosti je sproveden krajem 1988. JNA je izdala odobrenje Agrokomercu da može servisirati vojna vozila. U Kladuši nije bilo kasarni niti vojske a u Bihaću i Karlovcu jeste, pa čudi ovaj podatak. Oni koji su pristupili tom servisu tvrde da se tamo mogao sklopiti tenk.
Time postaje jasnije odakle poznata osionost Fikretu Abdiću, kada su otkrivene malverzacije sa mjenicama, u pitanju koje je uputio bh. vrhu: “znaju li da su Krajišnici naoružani?”
Kako je teklo suđenje možda najbolje opisuje jedan od optuženih, Alija Alešević, bivši direktor Interne banke Agrokomerca.
“… Moj zadatak je bio da radim na revitalizaciji Agrokomerca, a ovamo sam odgovarao zbog rušenja države. Meni kaže onaj (sudija Rifat Konjić) da se naspavam a ja mu kažem da ne mogu jer po noći radim u Agrokomercu. I kada sam ja to rekao predsjedniku suda da radim u Agrokomercu i da sam plaćen iz državnog budžeta, rekao mi je da mu donesem to rješenje i da će me poljubiti u čelo ako to bude tako.
A šta je suština? Suština je bila da mene fizički oslabe za suđenje, Hakiju da odstrane, a on je mudar, kod Hakije to svakako ne bi prošlo, a Fikret napušta advokate iz Zagreba i uzima advokate iz Beograda. To je ta treća faza. I sada kada se čovjek malo nazad vrati, to je bila priprema za ovaj rat.
U toj trećoj fazi Fikretov zadatak je bio (…) Milošević daje nalog i oprašta dug Agrokomercu. Tržište novca reaguje jer 80% duga je oprošteno. Fikretu se ukida smrtna kazna, a onda se povlači i kontrarevolucija. To Milošević radi, Milošević je bio direktor banke. Ja sam bio u banci sa njim ko ovako s tobom. I tada, po mom mišljenju Fikret počinje da radi isključivo po nalogu iz Beograda…”, govorio je Alešević.
Dalje je uglavnom poznato. Milošević je oprostio dug Agrokomercu, riješio se Pozderca i Mikulića a sa optuženičke klupe Abdić se vrlo brzo katapulturao u nove političke visine. Bilo je to u Velikoj Kladuši, pred 400.000 prisutnih, po nekima najvećem skupu muslimanskog naroda na ovim prostorima, 15. septembra 1990.
Eto rata i Abdić će postati član Stranke demokratske akcije (SDA) koju su činili ostaci nekadašnjeg pokreta „Mladi Muslimani”, profašističkog i panislamističkog pokreta iz četrdesetih godina, uz dodatak raznih disidenata iz raspadnutog Saveza komunista BiH, poput moćnog komunističkog funkcionera Avde Čampare.
Politička ljubav Abdića i Izetbegovića neće dugo potrajati. Iako je na izborima 1990. osvojio najveći broj glasova, odbio je fotelju predsjednika BiH i to mjesto prepustio Izetbegoviću, nekadašnjem disidentu i penzioniranom pravniku. Fikret je imao drugačiju viziju. Sudija tokom afere Nihad Krupić u svojim dokumentima navodi:
“Već tokom ispitivanja i boravka u bihaćkom zatvoru sa Fikretom Abdićem je u kontakt došla tadašnja jugoslovenska obavještajna služba. U operativnoj akciji ‘Proboj 1’, pridobijanje Abdića u službu srbijanskog KOS-a, a po nalogu Aleksandra Vasiljevića, učestvovali su: major Čedo Knežević, potpukovnik Smiljanić, kapetan Miroslav Balan i Vukašin Gledić. Poslije puštanja iz zatvora Fikret Abdić je u restoranu ‘Lovačka kuća’ u Bihaću pristao da radi za KOS.”
Tokom 1993. Abdić napušta poziciju člana Predsjedništva BiH i vraća se u Veliku Kladušu gdje će proglasiti privatnu državu pod nazivom “Autonomna pokrajina Zapadna Bosna”. Za opstanak svoje državice, Abdić nije birao sredstva niti saveznike. Tokom rata je bio rado viđen gost i u Beogradu i u Zagrebu, i Tuđman i Milošević su na Abdića gledali vrlo blagonaklono. Potpisivao je “međudržavne sporazume” sa Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom.
Održavao je odlične odnose sa vođama RSK. Od Tuđmana je dobivao naftu i hranu, a od Miloševića oružje i vojnu pomoć u obliku Kapetana Dragana, Arkana, Milorada Ulemeka Legije, a svoje vojno znanje za borbu protiv snaga i vlasti odanih Sarajevu, Abdiću su davali Frenki Simatović i Jovica Stanišić.
Alija Alešević je možda najplastičnije pojasnio zbivanja.
“Milošević je aferom Agrokomerc mudro ostvario 3-4 stvari. Smetao mu je Hamdija jer kao predsjednik ustavno-pravne komisije ne bi dozvolio promjene. Hamdija to ne bi dozvolio… znači da Srbija bude bez pokrajina. Drugi korak je bio da napravi prostor za ove radikale u Bosni. I evo, Fikret je tome poslužio. Meni samo nije jasno kako on nije nikada shvatio da je to mat-tačka protiv ovog naroda. Mogu ja shvatiti da se voli Agrokomerc ali pada granata, ubija civile (…) Ljudi za njega nisu bili bitni.”
“Nebitnih” je puno a rat ne prestane kad se mir potpiše. Nastavlja se u glavama, pričama, umiranju na rate. Samo su mrtvi vidjeli kraj rata.
Sa tatom nisam pričala deset godina jer je bio na strani izdajnika. Napisao mi je pismo u kom je naveo da je vrijeme sudac čak i sudijama, da je Zmaj od Bosne /Husein Kapetan Gradaščević/ nekada bio najljući sultanov izdajnik a danas ga Bosna slavi kao najvećeg heroja. Pomirili smo se.
Abdić je 1993. dovezao banane i Palmolive sapun u gladnu i prljavu Veliku Kladušu i rekao da će Alija BiH svesti na fildžan od Sarajeva do Zenice koju će poslije naseljavati muslimani nimalo slični nama. Nije slagao.
Na turniru protiv Legijinih igrao je i moj drug iz škole koji mi je bio ponekad simpatija. Saznala sam to koju deceniju kasnije. Danas je profesor na prestižnom londonskom univerzitetu i jedan je od 20.000 Kladuščana kojima je današnja BiH maćeha.
Rođen je 1975. i o njegovoj strani izbor su donijeli njegovi roditelji. Sretosmo se na Facebooku. Ljut je jer misli da je završio na pogrešnoj strani istorije a da ga se ništa nije pitalo. Sarajevo smatra glavnim gradom svoje države ali on Sarajevu nije niko. Tokom te čudne prepiske nakon svih godina prvi put ga upitah odakle mu ime Dragan. Nije tipično za skoro etnički čiste muslimanske krajeve.
Dida mu je, veli, bio u Cazinskoj buni. Familiju mu pobiše, njega poštediše na način da ga smjeste u štalu srpskog seljaka negdje oko Bosanskog Petrovca. Trebao je biti ponižen a žena mu je bila trudna. Tom Srbinu bi žao i sramota da ljude u štali drži pa ih uvede u kuću, dade im sobu. Kad komesar dođe – zna se. Dragan mu je bilo ime.
Mladići između 18-22 godine najviše ginu u svim ratovima otkako je svijeta.
Nepravda je što je prva, ujedno i posljednja generacija Jugoslavena potpuno formatiranih na vrijednostima bratstva i jedinstva, bez mogućnosti izbora i ikakve volje punim saržerima sahranila državu koju smo voljeli.
I danas, mrtvu je volimo i pjesmama zovemo. Oni koji su nosili štafete, otimali se za učešće na sletu u Beogradu, takmičili se na “Titovim stazama revolucije”, da su imali šansu gradili bi pravu Jugoslaviju, u kakvu su vjerovali. Ovi stariji su voljeli njene epolete samo.
Bombu iz gajbe sam ko amajliju nosila, selila po studentskim stanovima, obrišem prašinu i smjestim je kod šminke i parfema sve dok mi se prvo dijete nije ispod srca zametnulo. Onda sam je odnijela gdje treba.
