Prohujale su tačno dvije godine bez neponovljivog Miroslava Blaževića. Prebrzo. Osjećaja smo kako je Ćiro još uvijek s nama, kao da nikad nije otišao, ali uz ogromnu prazninu iza sebe je “trener svih trenera” ostavio i fudbalsko naslijeđe o kojem se i danas priča.
Ćiro je bio šarmer koji apsolutno nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Mangup svjetske kategorije koji je znao osvojiti pozornost baš svakoga koga je htio, a upravo zbog toga još od početka karijere shvatalo se da neće biti samo još jedan od trenera. Danas svako ko ga je znao, sreo, doživio, ima posebnu priču o njemu.
Ima i ugledni novinar Sinan Sinanović koji je za vrijeme Ćirine ere u reprezentaciji provodio sate i dane u bazi Zmajeva na Ilidži. Danas nezamislivo, no tadašnji selektor je smatrao da su upravo novinari “megafon” reprezentacije i neko ko širi pozitivne vibracije u javnosti.
Nedugo prije smrti imao je priliku posjetiti Ćiru u Zagrebu. Rijetkima se javljao na telefon.
– Kao da sam predosjetio… Bilo je to tačno mjesec dana prije nego što će umrijeti, u vrijeme kada nismo bili baš u posebnim odnosima. Zaboljele su ga moje novinarske opaske koje su došle do njega, tačnije kada sam za vrijeme koronavirusa, kada je sve stalo, radio tu neku retrospektivu i pisao o baražu protiv Portugala. Meni je smetalo tada što je Pjanić bio na klupi u Lisabonu i vjerovao sam da je zaslužio da igra u prvih 11, ali pojedinci su se potrudili da to drugačije Ćiri interpretiraju i malo su ‘zahladili’ odnosi. Ipak, sve to smo stavili pod tepih kada sam došao u Zagreb u njegov omiljeni kafić Charlie. Satima smo o svemu pričali. Sve ga je zanimalo, pitao je za ljude iz Saveza, za igrače, za Sarajevo i Želju… Sve. Kao da pravi neku inventuru. I kasnije kada sam posjetio njegov grob osjetio sam veliku tugu. U nekoliko minuta kroz glavu su mi prošle sve anegdote, naši razgovori, treninzi, prisjeća se Sinanović na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Blažević je proveo 17 mjeseci u ulozi selektora reprezentacije Bosne i Hercegovine, od jula 2008 do početka decembra 2009. godine. Došao je u trenutku kada su Zmajevi očajnički tražili veliki rezultat, a pritom su ušli u neizbježnu manju smjenu generacija, gdje su mladi igrači poput Pjanića, Begovića, Džeke, Ibričića… dolazili na velika vrata.
– Malo ljudi zna da je Ćiro trebao doći još 2000. godine. Tada nije bilo ‘konsenzusa’, a i osam godina kasnije bilo je teško očekivati ga na klupi. Savez je bio pod žestokim i opravdanim pritiskom, sjednice su se najmanje održavale u glavnom gradu, igrači su također potpisali da neće igrati za reprezentaciju sve dok se stanje u i oko nje ne promijeni. I tada se licitiralo sa imenima mogućih selektora, spominjali su se Trapattoni, Zenga, zatim Barbarez koji je pokazivao ambicije za trenerskim poslom, sve dok stvari u svoje ruke nije kao član Izvršnog odbora N/FSBiH uzeo Hamdija Abdić Tigar. Svima je rekao, dajte mi mandat, ja ću dovesti selektora koji će zaustaviti agoniju i vratiti igrače. Neki su mahali i rukom, mislili su da je to nemoguća misija, jer znalo se da Ćiro nije jeftin i da je kasa Saveza zapravo prazna. Samo minutu dvije je trajao razgovor između Tigra i Ćire nakon kojeg je dao do znanja da želi i poslije toga uslijedio je novi sastanak u Zagrebu na kojem je sve definirano. Vratio je potom sve igrače osim Papca, a o euforiji koju je izazvao i danas se priča.
Javna je tajna da nije baš znao ni imena svih glavnih igrača, kamoli ko je na širem spisku, ali je uz svoje socijalne vrline i trenersko iskustvo sve to poravnao i reprezentaciji BiH vratio stabilnost. Svaki osobni susret sa slučajnim prolaznicima je pretvarao u takav događaj kao da susreće najboljeg prijatelja kojeg nije vidio godinama.
– Trebali bi sati da se ispričaju sve anegdote. On je obilazio buregdžinice, aščinice, fabrike…, uživao je u druženju s običnim ljudima. Sjećam se kada je jedan mladić preminuo u Sarajevu i kada su Ćiri javili za to, pomjerio je trening kako bismo stigli na dženazu, a i u toj žalosti bilo je mnogo onih koji su željeli s njim da prozbore. U jednom trenutku sam ga izgubio. Pošto je običaj da se čuči za vrijeme učenja, tražio sam ga među masom koja je iza stajala misleći da je tu, ali on je bio baš na drugoj strani sa položajem ruku kao da uči fatihu. To je bio Ćiro. Poslije smo o tome pričali u automobilu, a on kaže – Sinane, najbolje mi je među mojim narodom.
Za vrijeme njegove ere treninzi reprezentacije su bili posjećeniji nego pojedine utakmice Premijer lige. Dolazili su političari, glumci, brojne osobe iz javnog života. I hrvatski novinari su pisali o “Ćiromaniji” koja je vladala u našoj zemlji. Na jednom okupljanju se pojavio i – Ralf Rangnick.
– U to vrijeme je trenirao Salihovića i Ibiševića u Hoffenheimu i čekao je da oni završe sa ručkom kako bi se vidjeli. Ćiro čim je vidio da su dvije stolice ubrzo postale prazne, pitao je ko tu sjedi, a onda ih je i potražio ispred hotela. Na prvu nije znao o kome se radi. Počeo ih je ružiti. Na to sve se Salihović vadi da je došao pozdraviti šefa, što je Ćiru još više razljutilo, pitao se kakvog šefa pored njega ima tu (smijeh). Brzo se ispostavilo da se radi o nesporazumu, a on kako je bio majstor za sve situacije, odmah je počeo zahvaljivati Rangnicku na formi koju imaju. Čak ga je i ugostio.
Malo ljudi zna da je Begović jednim dijelom zahvaljujući “ceduljici” branio za Bosnu i Hercegovinu. Najprije je bio u sjeni Kenana Hasagića, razmišljao je i u drugim opcijama čekajući na debi…
– On je, koliko se sjećam, bio interesantan reprezentaciji Kanade. Kako kod Ćire nije bio u prvom planu, to ga je iritiralo, posebno njegovog oca koji je također bio vrsni golman. Razumljivo je to, ipak je u Engleskoj u to vrijeme bio, ali kao uzoran sportista nije želio dizati hajku već je čekao da se kvalifikacije završe i vjerovatno da se onda zahvali Savezu. Nas nekolicina novinara je znala za taj “plan B”. Nedugo nakon toga je došla utakmica sa Estonijom koju smo dobili sa 2:0, a u samom finišu iste kolega Sišić i ja smo se malo oslobodili i dali papirić Borčetu koji je isti proslijedio Ćiri. Pisalo je da se ubaci Begović u igru, u suprotnom ga možemo izgubiti, a onda u 90. minuti pogodite šta se desilo. Izmjena. Hasagić je izašao, Begović ušao i sve ostalo je historija. To možete i pronaći, nisu baš česti slučajevi da se golman mijenja u zadnjim sekundama…
Sinanović otkriva da je lično Blažević insistirao da ga na klupi naslijedi Sušić, a nakon prvog susreta sa Džekom bio je uvjeren da se radi o svjetskoj klasi.
– Niko nije mogao prognozirati u kojem će pravcu ići Džekina karijera. On je od prvog momenta shvatio da ima kapitalnog, kolosalnog, igrača i jedne prilike ga je u hotelu zaustavio pred nekolicinom prijatelja. Slušajte šta ću vam reći, u svom stilu je zagalamio, pa dodao – ovaj dečko će vrijediti milione i za njega će se otimati najveći klubovi. Ja sam to i zabilježio objavivši na naslovnici časopisa za koji sam radio. Mislio sam nakon toga da će mi prigovoriti, ali on je čak bio i sretan. Rekao je da će to biti dokaz šta je rekao i da ljudi neće misliti da je prolupao. Mogao je mudrovati tad, govoriti da će Džeko biti klasa ako pogodi sa klubom, dođe u ruke pravog trenera…, ali nije. Čim ga je vidio, rekao je da je čudesan i čak bolji od Ibrahimovića, prisjetio se Sinanović na kraju razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Pokoj mu bosanskoj duši, neka mu je laka zemlja hrvatska.
