Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. februara 1992. godine u Biljanima – Ključ, prepoznata po ocu Šemsi.
Odjeća: Dječija benkica bijela na kopčanje sa tri dugmeta, dječije gegice sive, pamučne bijele duge gaće, štramplice dječije bijele, melni gaćice i pamučna bijela pelena unutra…
Nađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječija cucla-duda… Likvidirana pucnjem u glavu – navodi su ovo iz zapisnika sa obdukcije strana 70, leš br. 172
U masovnoj grobnici, jami Lanište, pronađena je i četveromjesečna beba Amila Džaferagić, u zagrljaju ubijene majke. Malena Amila umrla je stiščući ručicama flašicu za mlijeko. Ubijen je i njen četverogodišnji brat Almir.
Amila i članovi njene porodice bili su žrtve masakra koji je srbočetnički agresor počinio nad bošnjačkim stanovništvom u Biljanim kod Ključa u jutarnjim satima 10. jula 1992. godine.
U selu Biljani kod Ključa 10. jula 1992. godine ubijeno je više od 200 mještana, čija su tijela nakon rata većinom pronađena u dvije masovne grobnice.
Tog dana pripadnici 17. lake pješadijske brigade srpske vojske u saradnji sa rezervnim i aktivnim policajcima upali su u ranim jutarnjim satima u Biljane kod Ključa, i ubijali sve redom.
Najstarija žrtva bio je 85-godišnji Bećo Ćehić, dok je najmlađa žrtva bila četveromjesečna beba Amila Džaferagić. Prema podacima Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, prva otkrivena masovna grobnica naziva Crvena zemlja I pronađena je u novembru 1995. iz koje je ekshumirano šesnaest žrtava.
Najveća masovna grobnica je jama Lanište I iz koje je u periodu od 5. oktobra do 15. novembra 1996. ekshumirano 188 žrtava. Na području Biljana pronađene su 34 pojedinačne grobnice.
Sud Bosne i Hercegovine je u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije koji je u svojstvu komandira Treće čete saničkog bataljona u sastavu 17. lake pješadijske brigade VRS-a naredio i učestvovao u masakru u Biljanima.
Prema optužnici, Samardžija je naredio ženama da se upute u pravcu osnovne škole u Biljanima, a muškarce starije od 18 i mlađe od 60 godina je u koloni sproveo u pravcu te iste škole gdje su oni najprije bili zatvoreni u učionice i Dom kulture, a zatim u grupama od po pet do 10 ubijani.
Preostali muškarci su, kako se navodi u optužnici, najprije batinani a zatim smješteni u autobuse sa kojima je preostalo civilno stanovništvo odvezeno na lokalitet Lanište i likvidirano.
Publikacija Ratni zločin u Biljanima, Predmet: Marko Samardžija dokumentuje ovaj predmet Suda Bosne i Hercegovine koji je u novembru 2006. donio presudu i osudio Samardžiju na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti.
10. JULI 1992.
Genocid je započeo u Ključu: Amila je umrla stiščući ručicama flašicu za mlijeko
Međutim, dvije godine kasnije, u drugostepenom postupku pred Sudom BiH, Samardžija je oglašen krivim za zatvaranje i teško oduzimanje fizičke slobode kao zločin protiv čovječnosti i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina.
Iako je većina tijela žrtava ovog masakra pronađena, objelodanjen je kontekst događaja svjedočenjima preživjelih, Samardžija za sada ostaje kao jedini osuđeni konkretno za zločin u Biljanima. Većini ubijenih Samardžija je bio učitelj, učio ih prvim slovima, upravo u školi gdje su zatvarani.
Ostali zločinci, lokalni Srbi i oni koji su došli sa strane, prije svega iz Bosanskog Petrovca i Lušci Palanke, a koji su činili zločine i vršili masovne egzekucije, do sada nisu osuđeni. Hodaju nekažnjeno i slobodno, i 31 godinu nakon stravičnog zločina.