Na današnji dan prije 32 godine 71 osoba izgorjela je u plamenu kuće Mehe Aljića na Bikavcu, u jednoj od višegradskih “živih lomača”.
Preživjela je samo Zehra Turjačanin, prijeratna radnica preduzeća “Alhos” koja je zajedno s ostalim civilima iz naselja sprovedena do kuće i zatočena sa ostalim ženama, djecom i starcima.
– Na vrata i prozore su stavili ormare i namještaj. Prvo su na kuću bacali kamenje, onda su ispucali rafale pa bombe. Ubacili su neki prah od kojeg se jedva moglo disati. Onda je buknuo požar. Vatra se brzo proširila. Ljudi su živi gorjeli. Čula se piska, jauci i cviljenje, što ne mogu opisati – svjedočila je Turjačanin godinama kasnije.
Jedan od najokrutnijih zločina počinjenih u ratovima u bivšoj Jugoslaviji detaljno je opisan na 484 stranica iz svjedočenja pred Haškim tribunalom. Iz kuće u kojoj su uglavnom bile majke s djecom od jedne do deset godina, nekoliko starijih osoba i jedan 16-godišnjak, Zehra je uspjela iskočiti u trenucima dok je i sama gorjela.
– Izašla sam kroz neki otvor od 60 centimetara. Na travi su ležali Milan Lukić i njegovih šest “orlova”. Pretpostavljam da su bili drogirani jer su se čudno ponašali. Vikali su da stanem. Počela sam bježati, bacajući odjeću koja je gorjela – svjedočila je Turjačanin.
Nakon što se danima skrivala, priključila se konvoju civila koji je pješice stigao do Međeđe. Zadobila je opekotine trećeg stepena, njene rane na rukama bile su inficirane i iz njih su medicinari morali vaditi crve. Liječenje je nastavila u Francuskoj, a ostatak života posvetila borbi za pravdu. A pravda je spora, jer 32 godine poslije za ovaj ratni zločin osuđen je samo monstrum Milan Lukić koji izdržava doživotnu kaznu.
