Borka Ožegović iz sela Gornje Ratkovo kod Mrkonjić Grada bila je obična žena u poznim godinama, ali s neizmjernom hrabrošću i ljudskošću. Njena priča ostaje jedno od najsnažnijih svjedočanstava o tome kako pojedinac može stati iznad straha i etničkih podjela, te svojim činom pomoći porodicama da pronađu istinu i pravdu.
U augustu 2000. godine istražitelji Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine tragali su za posmrtnim ostacima civila nestalih u ljeto 1992. godine. Upravo tada Borka je skupila snagu i istražiteljima otkrila gdje se nalazi masovna grobnica na lokalitetu Bunarevi, udaljenom svega desetak kilometara od logora Manjača.
Na tom mjestu ubrzo su pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci najmanje dvadeset i tri bošnjačka civila iz sela Humići kod Ključa. Kasnije je DNK analizom potvrđen njihov identitet. Borkina kuća nalazila se tek tristotinjak metara od same grobnice, a ona je bila jedina koja je imala hrabrosti pokazati mjesto gdje su nevini ljudi ubijeni i zakopani.
Samo nekoliko mjeseci kasnije, 15. januara 2001. godine, Borka Ožegović je pronađena mrtva u svom domu. Prizor je bio stravičan. Ležala je u lokvi krvi, sa rukama i nogama vezanim, a na njenom tijelu su bili vidljivi tragovi mučenja. Ubijena je hladnokrvno i svirepo zaklana, a ništa iz kuće nije ukradeno, što je jasno pokazalo da motiv nije bila pljačka nego brutalna osveta.
Do danas, počinioci ovog zločina nikada nisu pronađeni niti procesuirani. Policija i pravosuđe Republike Srpske nisu rasvijetlili slučaj, a njena smrt ostala je u tišini zaborava, baš kao i mnoge druge žrtve pravde u Bosni i Hercegovini.
Borka Ožegović nije bila svjedok na sudu, nije pripadala nijednoj stranci niti organizaciji, ali je bila veća od svih. Bila je žena koja je odlučila progovoriti, znajući da time rizikuje vlastiti život. Njena hrabrost je omogućila porodicama da pronađu svoje najmilije i dostojanstveno ih ukopaju, a njen čin ostaje jedan od najuzvišenijih primjera ljudskosti u vremenu mržnje i nepravde.
Danas, više od dvadeset godina kasnije, ime Borke Ožegović gotovo da niko i ne spominje. A trebalo bi. Ona je simbol hrabrosti i svjedočanstvo da se i u najmračnijim trenucima može ostati čovjek. Njen život i njena smrt opominju nas da se istina ne smije skrivati i da se heroji poput nje nikada ne smiju zaboraviti.
