Očekuje se da će ruski BDP ove godine porasti za više od 3 posto u realnom iznosu, brže od 95 posto bogatijih zemalja.
Nezaposlenost je blizu rekordno niskog nivoa, a rublja dobro stoji. Inflacija je, doduše, visoka cijene su porasle 8,6 posto na godišnjem nivou u junu, znatno iznad cilja centrlane banke od 4 posto.
No s porastom prihoda za 14 posto na godišnjem nivou, kupovna moć građana Rusije i dalje raste.
Samo jednom u posljednje tri decenije rast je bio veći. Povjerenje građana Rusije u vlastitu finansijsku situaciju nedavno je skočilo na rekordan nivo, prema službenim podacima. Rast ekonomije nije povezan s rastom izvoza plina i nafte, koji iz godine u godinu pada ako se gleda prema dolaru.
Međutim, bilo bi pogrešno misliti da su uobičajeni pokazatelji stanja ekonomije za makroekonomiste – inflacija, stope rasta BDP-a i tako dalje – primjenjivi za razumijevanje onoga što se događa u Rusiji. To vrijedi i kada ti faktori idu u “korist” zapadnoj javnosti, pa i sada kada joj to ne ide u “korist”.
I na početku rata mnogi zapadni analitičari, ne poznavajući dovoljno kontekst ruske privrede, tumačili su da Rusija nema mogućnosti finansijski izdržati dugotrajan rat uzimajući ranije spomenute pokazatelje kao “sveto pismo”.
Ubrzo se pokazalo da to što Rusija ima BDP na “nivou Italije” neće utjecati na ratni tok, barem u nekoliko idućih godina, i da se utjecaj sankcija neće odviti onako kako zapadna javnost tumači. Sankcije su, pokazalo se, alat koji godinama usporava i ograničava zemlju na koju se primjenjuje. Tako i sada rast BDP-a ne znači da u Rusiji “cvjeta hiljadu cvjetova”.
Sankcije i trgovinski rat
Strategija trgovinskog rata sa Zapadom isprva se za Rusiju činila prilično uspješnom. U 2022. godini ruski su prihodi od energije porasli, dok je evropska ekonomija pretrpjela bolan udarac. Ali već 2023. godine tržište plina se stabiliziralo, a evropska privreda prilagodila visokim cijenama, zbog čega su prihodi Rusije od plina naglo pali. I u ovoj godini taj trend se nastavio, odnosno Ruska Federacija ima manje prihode od prodaje plina.
Ruska Federacija nema klasičnu plansku ekonomiju, no smiješno bi bilo pričati o tržišnoj ekonomiji. Riječ je nekakvom dirigiranom modelu, koji podrazumijeva aktivnu državnu intervenciju u svim ekonomskim i privrednim procesima.
Ekonomski smjer tako je usmjeren na dva glavna cilja. Prvo, potrebno je osigurati dovoljne resurse (materijalne i ljudske) za izvođenje vojnih operacija. Drugo, stanovništvo treba zadržati osjećaj normalnosti, kao da se ne radi o ratu, već o “specijalnoj operaciji” koja ni na koji način ne utječe na kvalitetu života. Bez toga bi stabilnost političkog režima bila upitna.
Do 2022. godine Rusija je imala značajne devizne rezerve, zalihe vojne opreme različite starosti (do 70 godina) i moderniziranu proizvodnu bazu u mnogim industrijama. Rat i sankcije doveli su do toga da su se ta štednja i rezerve počele naglo smanjivati. Sve potrebe privrede – tekuća potrošnja, povećanje zaliha, nabava investicijskih dobara koja stvaraju mogućnosti za održavanje i širenje proizvodnje u budućnosti – mogu se pokriti ili iz domaćih izvora ili iz uvoza.
Povećanje proizvodnje
Značajno povećanje proizvodnje unutar Ruske Federacije prije rata bilo je nemoguće: nije bilo neiskorištenih kapaciteta ni viška radne snage. Nakon početka rata pojavile su se rezerve: mnoge strane firme (primjerice, proizvođači automobila, kućanskih aparata i elektronike) napustile su rusko tržište. Istovremeno, potražnja za takvim proizvodima nije smanjena i pokriva se uvozom (uglavnom Kina, ponešto Turska).
Slično je i u vojnoj industriji, ona ne može bez povećanog uvoza: zalihe oružja i municije brzo se troše, a još uvijek nema dovoljno rezervi za značajno širenje proizvodnje unutar zemlje. Za plaćanje uvoza može se koristiti ili tekuća devizna zarada ili devizna štednja. Tu dolazimo do odgovora na pitanje zašto je Rusija godinama stvarala zalihe deviza i razbijanja iluzije da se Kremlj nije ozbiljno pripremio za ovaj rat.
Problem ljudskog kapitala
Rusija, dakle, sada povećava i povećavat će vojnu proizvodnju godinama bez obzira na završetak rata, pa čak i decenijama, kao što je to činila od kraja Drugog svjetskog rata do početka 1970-ih. Drugo specifično budžetsko ograničenje s kojim će se ruska ekonomija sve više suočavati jest nedostatak ljudskog kapitala. Problem je postojao i prije rata.
Rat je naglo pogoršao taj problem: mladi Rusi masovno su bježali u inostranstvo kako bi izbjegli regrutaciju i mobilizaciju. Osim toga, smanjio se broj gostujućih radnika: na njih su utjecali pad rublja, poteškoće koje su se pojavile s prijenosom novca u domovinu i prijetnja da padnu pod napad regruta (slučaj Indijci na frontu).
Kao rezultat toga vojska, nova vojna industrija i stara predratna ekonomija natječu se za sve manji broj radnog i vojno sposobnog stanovništva. U Rusiji danas postoji gotovo puna zaposlenost, što vlasti i propagandisti s ponosom ističu. No riječ je o pregrijavanju privrede, a razlog tome nije višak investicijskih projekata, već nedostatak radne snage.
Radni resursi i proizvodni kapaciteti praktički su iscrpljeni, a građevinski i bankarski sektor nakon ukidanja povlaštenih hipoteka više nisu zaštićeni od utjecaja visokih kamata. Pojednostavljeno rečeno, Rusiji nedostaju dva miliona radnika, a sve više poduzeća koja nisu u vojnoj industriji suočava se sa zaduživanjem uz kamatnu stopu koja ide i do 20 posto.
Ministar obrane je doktor ekonomije
Kremlj je, naravno, svega toga svjestan i upravo zbog toga je kao ministar obrane postavljen doktor ekonomije Bjelousov. Ruska Federacija želi izbjeći scenarij SSSR-a i zbog toga je ministru postavljen ambiciozan zadatak da pronađe ravnotežu između “oružja i maslaca”. I tu je potrebno jasno postaviti stvari.
“Maslac”, odnosno hrana, prepušten je tržišnom sektoru i vjerovatno se Ruska Federacija neće suočiti s takvim nestašicama s kakvima su se suočili SSSR krajem 80-ih i Ruska Federacija početkom 90-ih. Socijalistička utopija korištenja rata kao faktora “razvoja” vjerojatno se neće pretvoriti u potpunu katastrofu sovjetskog tipa samo zahvaljujući djelovanju zakona tržišta na određene sektore.
To dovodi do kaotičnih situacija u privredi, ali upravo zbog toga Ruska Federacija može biti sigurna da njeni građani neće ostati gladni. No i sam rast BDP-a i BDP-a per capita u ovakvom slučaju ne znači mnogo. Valja podsjetiti da je BDP bio u porastu i u SSSR-u praktički do njegovog raspada, a u samoj zemlji bile su velike nestašice svega, ponajviše hrane.
Ruskoj Federaciji takav se scenarij vrlo vjerovatno neće dogoditi. Također, sva predviđanja slažu se da RF uz svoje zalihe još nekoliko godina može ovim tempom voditi rat u Ukrajini.
