Daleko od reflektora, kamera i velikih riječi, u naselju Puškari nadomak Cazina, odvija se svakodnevica koju mnogi ne vide. U skromnim uslovima, u kući koja nije njihova, živi Zinaida Šekić – majka dvoje malene djece, žena čija borba ne prestaje ni onda kada se svjetla ugase.
Ne traži mnogo. Zapravo, gotovo ništa. Njena svakodnevnica svedena je na ono najosnovnije: da djeca imaju hljeb, da zimi bude toplo i da se, uprkos svemu, sačuva dostojanstvo. Život bez sigurnosti sutrašnjeg dana postao je njena tiha rutina, oslonjena na rijetku dobrotu ljudi koji se sjete da postoje i oni na marginama.
Zinaida više ne plače glasno. Oni koji je poznaju kažu da su suze postale teške i nijeme. Nedavno su njeni sinovi dobili bicikle – malu dječiju želju koja je na trenutak donijela osmijeh i radost. Ipak, stvarnost se ne briše dječijim smijehom. Ona ostaje, čeka i podsjeća čim se svakodnevica vrati u tišinu.
Njena majka, koja često dolazi da obiđe kćerku i unuke, ispričala je trenutak koji najbolje oslikava težinu njihove situacije. Naizgled obično pitanje, izgovoreno usput:
„Jesi kupila brašno?“
Odgovor je bio tih, gotovo nečujan:
„Nisam. Nemam.“
U toj kratkoj rečenici stala je cijela istina jednog života. Kako dalje kada nemaš ni osnovno? Kako nahraniti djecu sutra? Ako posudiš – kako vratiti, kada nemaš ni danas? To su pitanja koja Zinaida nosi sama. Bez buke, bez zahtjeva i bez velikih riječi.
Njena borba je tiha, ali stvarna. I dok mnogi prolaze ne primjećujući, u naselju Puškari svakog dana vodi se borba za ono što bi trebalo biti normalno – za hljeb, toplinu i život dostojan čovjeka.
Priča koja ne ostavlja ravnodušnim i koja pokazuje koliko malo nekome znači sve.
