Srbijanski pjesnik Stefan Simić osvrnuo se na uspjeh košarkaške reprezentacije BiH na Eurobasketu.
On od početka Eurobasketa pomno prati naše košarkaše i piše tekstove pohvale, a njihov osvrt na historijsku pobjedu protiv Gruzije u cijelosti prenosimo u nastavku:
– Bosna i Hercegovina nakon trideset i nešto godina prošla je u drugi krug velikog takmičenja. Ali ono što imponuje nije samo rezultat, već osmjesi i radost. Skoro je legendarni fudbaler Vladimir Jugović rekao šta današnjim sportistima nedostaje, kaže – osmijeh i uživanje u igri. Gledajući Bosnu, vidiš upravo to. Osmijeh. Nije im to posao, nego život. Ne djeluju kao surovi profesionalci, nego kao momci iz kraja, Sa kojima možeš da se družiš. – kazao je Simić.
Dodaje da su odrastali uz priče o Bosni Boše Tanjevića, koja je bila prvak Evrope i Mirzi Delibašiću, koji je, iako je mogao da bira gde će da živi, ostao u Sarajevu kad je bilo najteže.
– Ostali su i oni uz Bosnu, u kojoj je uvijek teško, jer bi svi da uzmu nešto njeno, a malo ko da joj da. Umjesto da je puste da bude i ostane svoja. Svako od ovih momaka imponuje na svoj način. Posebno Aleksandar Lazić – simbol Bosne i Hercegovine. Dokaz da ima mjesta za svakoga, pod uslovom da je čovek. Prije 32 godine ih je do četvrtfinala predvodio Nenad Marković, momak iz Doboja, koji nije sanjao o velikim Srbijama i Hrvatskama, nego je ponosno nosio dres Bosne i Hercegovine.
Danas ih predvodi Nurkić, za koga su govorili da je van forme. Vratio se, ne samo zbog sebe, nego zbog svih koji vjeruju u tim. Uz njega su Atić, Vrabac, Kamenjaš i ostali. I trener, koji je tu ne zbog para, nego iz ljubavi prema narodu. Od prve do posljednje sekunde sav u emociji. Sigurno bi i sam ušao da podijeli pas ili šutne, kad bi pravila dozvolila. Nisu samo dobar tim. Oni su dobri momci. Bosna nije samo ekipa, nego i priča, koja nadilazi podjele i nosi posebnu emociju. Zato ni onaj ko gleda sa strane ne može da ostane neutralan. To je ono što raduje – ne samo pobjede, nego istinska radost ljudi, koji su u njima prepoznali sebe. Bosna i Hercegovina je, za mnoge, Jugoslavija u malom. Osim Nurkića, pitanje je ko od njih ima milionske ugovore. Ali svi imaju srce da stanu rame uz rame sa daleko plaćenijima. To je Bosna – vječiti prkos i ponos. Nisu došli da budu šampioni. Došli su da igraju košarku. I to je najlepše. Ne imperativ pobjede, nego želja da se igrom obraduje narod i vrati osmijeh na lice.
Zato se nije igralo samo u Limasolu na Kipru, nego i u Zenici, Trebinju, Bihaću, Živinicama, Gračanici, Prijedoru, Stocu, u Goraždu, Travniku, Visokom, Gradačcu, Sanskom Mostu, Brčkom… Svuda gde je Bosna. Tačnije – u cijelom sijvetu. Jer gdje god da je čovjek, tamo je i duša bosanska. I hercegovačka, naravno. Na trenutak su Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla disali u istom ritmu. Nisu se tražile razlike, nego sličnosti. Kada to shvati region, svima će biti bolje. Jer Bosna objedinjuje. I nije čudo što je baš odatle poteklo toliko divne poezije i proze –od Meše, Ive, Kike, Jovana, Alekse, Josipa, Branka… i da ne nabrajam. Bosna je upravo to. Pjesma. Najljepša pjesma. A ovi momci su je samo nastavili. I tek će – poručio je.
