U srcu Bihaća, tik iza nekadašnjeg Kina Una, u blizini džamije Fethije, gdje betonske zgrade otimaju svaki tračak sunca, raste jedno drvo koje ruši sva pravila prirode. Smokva. Neprimjetna, usamljena i gotovo vječno u sjeni – a opet, iz godine u godinu, daje najviše i najsočnije plodove u čitavom gradu.
Niko je ne pazi, niko je ne zalijeva. Nije posađena s namjerom, već se slučajno primila – kao da je sama odlučila dokazati da vrijedi. Da može. I da hoće.
Ova smokva, uprkos svim uvjetima koji bi za drugo drvo bili pogubni, opstaje i uspijeva. I ne samo to – ona nadmašuje sve druge smokve u Bihaću. Dok one traže sunce, pažnju i zalijevanje, ona iz betonskog zagrljaja svakog ljeta rađa plodove koji mirišu na istrajnost i ponos.
I upravo u njoj možemo vidjeti ono što Bišćani često zaboravljaju – moć borbe, moć opstanka i moć ustrajnosti.
Danas, u vremenu kada se sve češće povlačimo pred prvim problemom, kada tražimo izgovore umjesto rješenja, smokva iz centra Bihaća nas uči lekciju koju ne smijemo zanemariti. Ona ne odustaje. Ne traži bolje uvjete. Ne traži ni pohvale. Samo daje – tiho, ponosno, uporno.
A mi, građani Bihaća, zaboravili smo da se borimo. Zaboravili smo da ne moramo imati savršene uvjete da bismo postigli velike stvari. Zaboravili smo da vrijedi istrajati – jer borba za bolji Bihać nije samo naša obaveza, već dug prema onima koji dolaze poslije nas.
Uspjeh nije rezervisan za one koji imaju sve. Ponekad, upravo oni sa najmanje – ostave najveći trag.
Kao smokva iz sjene.