– Od Radio Televizije Srbije je nedavno, jedna od najgledanijih svjetskih filmskih streaming platformi, otkupila njihovu najnoviju igranu seriju pod imenom ’’Sablja’’, o posljednjim danima života ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića.
– Vrhunski dramski uradak sa veličanstvenom glumačkom, umjetničkom i tehničkom ekipom sastavljenom od ljudi iz svih bivših jugoslovenskih republika. Iz pouzdanih izvora, bliskih produkciji, poznat je podatak da se radi o (za naše uslove) basnoslovno skupom projektu. U potpunosti je shvatljivo zašto je kasting bio baš takav. Zašto su glavne uloge, pored srpskih, dodjeljene glumcima iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore te sporedne onima iz Makedonije i Slovenije.
Producentski je tim tačno naciljao tržište koje će uvelike interesovati detalji iz tog vremena, budući da je to tema koja neće baš previše zanimati one koji ne žive (ili nisu živjeli) na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Genijalno osmišljena strategija kako bi se oni koji govore ili razumiju taj jezik doveli pred male ekrane i gdje se, po prvim navodnim pokazateljima, broj pregleda već broji u milionima.
– Radnja je mučna i teško probavljiva, ali je taj isti auditorijum bukvalno prikovala uz domaće kino, odnosno televizore. Grozno vrijeme tranzicije sa početka dvijehiljaditih, kada su se ovi naši prostori pokušavali oporaviti od pustoši koju je iza sebe ostavio pogubni režim Slobodana Miloševića. Vrijeme ratova, pogibija, izbjeglištva, duhovnog i financijskog stradanja miliona ljudi. Vrijeme nezapamćenog haosa, ljudskih zvjerstava, pomračenja uma, kolektivnog ludila i masovne histerije.
– Serija poslije čijeg gledanja se niko normalan neće osjećati dobro nego će, poput pisca ovih redaka, samo tupo zuriti u zid ispred sebe.
Ipak, to je tek sporedna tema kojoj sam želio posvetiti ovu kolumnu.
***
– Glavna je pak tema geneza koja je prethodila tom vremenu. Vremenu kada se urušila Jugoslavija. Zemlja koja je na jednom mjestu i u zajedničkim granicama objedinjavala ljude koji su u suštini jedno isto, sa vrlo malim varijacijama. Ljude koji govore isti jezik, slušaju istu muziku, jednu istu hranu, piju ista pića, učestvuju u zajedničkim televizijskim emisijama i koji na kraju krajeva, izgledaju identično. Ljudi koje niko sa strane nebi znao razlikovati, osim nažalost njih samih.
– Ma koliko mi mislili da smo nekome i nešto važni, istina je međutim da to nema nikakve veze ni sa realnim razmišljanjem niti sa ikakvom logikom. Mi smo bili samo poligon za puno veći cilj.
Jugoslavija se raspala kad je nestalo para. Kad su nam velike svjetske financijske institucije zavrnule česmu. Kad je prestao dotok prijeko potrebnog i za daljnje funkcionisanje države neophodnog novca. Međunarodni monetarni fond i Svjetska Banka su odlučili Jugoslaviji prestati davati kredite jer je zemlja, po njihovim riječima, bila prezadužena.
Kakve li ironije!
Jugoslavija je u to vrijeme, sa svojih skoro dvadeset i tri miliona stanovnika, na svjetskom tržištu kapitala bila dužna tek nešto malo više od šesnaest milijardi dolara. Samo komparacije radi, u isto to vrijeme je recimo Grčka imala populaciju od tek devet miliona, a vanjski dug od skoro sto mlijardi, ali je i dalje, bez ikakvih problema dobivala zajmove. Isto važi i za mnoge druge zemlje koje su imale i manje stanovnika i slabije razvijeniju industriju.
No tadašnjim, a i sadašnjim svjetskim vladarima je bio potreban laboratorijski zamorac da bi uz pomoć eksperimenta vidjeli kako razbiti jednu drugu, veću i važniju zemlju. Bilo je potrebno na sva važna mjesta i u sve pore društveno-političkog života, državica nastalih na ruševinama Jugoslavije, postaviti neki polusvijet koji je izgmizao ko zna otkuda, te u tom i takvom haosu zavladati svim institucijama i na kraju svega našim životima. Raseliti milione, sebi uzeti obučenu, obrazovanu, osposobljenu i jeftinu radnu snagu. Prisvojiti i intelektualce i radnike svih profila, a sve to bez ikakvog materijalnog ili obrazovnog ulaganja.
– Uspjeh je bio i veći od očekivanog. Opit se pokazao izvrsnim. Sve je teklo po planu, te je konačni udarac trebalo zadati i toj drugoj, velikoj zemlji.
I tamo je, uz pomoć velikih političkih mahinacija, na čelno mjesto postavljen obični alkoholičar.
Korisni idiot koji je, baš poput ovih naših, stvorio oligarahijsku klimu korumpiranih biznismena i još korumpiranijih političara. Klimu koja će još jednu federaciju dovesti do kolapsa. Kojoj će se potom oduzeti svi prirodni i intelektualni resursi, te omogućiti još minimum stoljetni vijek trajanja takozvanom liberalnom kapitalizmu.
No tamo su, po svemu sudeći, stvari malo izbjegle kontroli. Niotkuda i apsoluno nepozvan se pojavio jedan drugi paranoik koji je svijet doveo do ruba nuklearnog rata, rekavši da mu se sklone iz dvorišta i da se okanu ćorava posla, jer inače ništa neće poći na dobro.
I nije! Ustvari ne samo da nije, nego je sve krenulo u potpuno pogrešnom pravcu.
***
– A mi?
Mi više nikome nismo važni. Tačnije, nikada nismo ni bili. Osim što smo upotrebljeni kao bijeli miševi iz, onog već spomenutog, eksperimentalnog laboratorija. Ustoličeni vlastodršci i dalje beskompromisno vladaju, obični se narod ždere međusobno, nacionalna je kauza i dalje na prvom mjestu, stariji umiru, mlađi odlaze trbuhom za kruhom, a stanje duha je na nivou naših predaka iz pretprošlog vijeka.
– Najpametnije bi bilo vratiti se na početak ovog teksta te krenuti stopama producentske ekipe koja je shvatila da se ka uspjehu možemo kretati samo zajedno. Da se mi sami međusobno najbolje razumijemo, da nam ne trebaju tutori sa strane i da najdalje možemo dobaciti jedino ako se ponovo udružimo.
– Da je zdrave pameti, ali je nažalost nema ni u tragovima.
