U svijetu globalnih tenzija i političkih igara, možda ne postoji veća ironija od činjenice da ruski obavještajci, koji navodno operišu sa pozicije velike moći i sofisticiranosti, očigledno nemaju blage veze o stvarnoj dinamici u svom dvorištu, dok se Srbi suočavaju s vlastitim političkim katastrofama.
Dok Ukrajina neumorno preuzima ruske teritorije s brzinom kojom bi se i najsposobniji vojni stratezi posramili, ruski špijuni u Srbiji su zaokupljeni analizom srpskih političkih sapunica i vojnim teorijama, a ne realnim prijetnjama koje pogađaju region.
Neprilike koje Srbiju pogađaju ne dolaze samo sa strane međunarodnih odnosa, već i iz samog srca njenih političkih institucija. Aleksandar Vučić i Ivica Dačić, s njihovim nečasnim manevrima i manipulacijama, ne samo da su pokazali vlastitu nesposobnost da adekvatno reagiraju na stvarne prijetnje, već su i postali simboli vlastite nesposobnosti. Vučić, koji se ponaša kao da je politički vrhovni vođa i kao da zna sve, zapravo se pokazuje kao nespretan igrač koji ne može da prepozna ozbiljnost situacije. S druge strane, Dačić, sa svojim beskonačnim političkim prevratima i tragičnim igrama vlasti, ne doprinosi ništa osim produbljivanju haosa.
Ruski špijuni, umjesto da budu na oprezu i da pružaju informacije koje su ključne za razumijevanje stvarnih prijetnji, izgleda da su zauzeti njegovanjem korumpiranih odnosa s lokalnim političarima i održavanjem statusa quo koji im omogućava da manipulišu iz sjenki. Njihova direktiva, koja dolazi iz najviših ruskih krugova, očigledno nije da pruže stvarnu pomoć Srbiji, već da je ostave u stanju stalne nesigurnosti i unutrašnjih sukoba.
Pitanje koje se postavlja je: Kako je moguće da dok Rusi igraju po svojoj obavještajnoj igri, Srbi pod Vučićem i Dačićem ne samo da ne vide prijetnje koje se nadvijaju nad njima, već i aktivno doprinose vlastitoj političkoj katastrofi? Dok se ruski agenti ponašaju kao da je njihova glavna misija da prate političke sapunice, stvarnost se odvija u vojnom okruženju, gdje se neprijateljske snage šire i napreduju sa nevjerojatnom brzinom.
Ironija je u tome što dok ruski analitičari možda još uvijek pokušavaju da shvate složenost ukrajinske ofenzive, srpska politička scena, pod vladavinom Vučića i Dačića, postaje tragična komedija u kojoj su uloge preuzete od nesposobnih i korumpiranih lidera. Dok Rusi očigledno ne uspijevaju da prepoznaju stvarne prijetnje u vlastitom dvorištu, srpski lideri su samo odraz vlastite nesposobnosti i nespretnosti, koji će uskoro morati da plate visoku cijenu za vlastite greške.
Srbija, sa svojim političkim aparatima i vojnim strategijama koje su podložne manipulacijama stranih sila, mora se suočiti s realnošću: dok Rusi nisu u stanju da predviđaju stvarne prijetnje, srpski lideri, sa Vučićem i Dačićem na čelu, pretežno se bave igrama koje će ih samo dodatno pogubiti.
I dok Rusija može biti zaokupljena preživljavanjem svoje vojne katastrofe, Srbija se mora suočiti s unutrašnjim izazovima i nekompetentnim liderima koji su zapečatili sudbinu zemlje.
