Dunja Aksentijević profesorica je i vodeća istraživačica kardiovaskularne fiziologije i metabolizma na Univerzitetu Queen Mary u Londonu, a globalno je priznata kao vrhunska stručnjakinja za energetski metabolizam.
Sa preko 15 godina istraživačkog iskustva, njen rad obuhvata metaboličko reprogramiranje, istraživanje kardiovaskularnih bolesti i kliničku primjenu. Objavila je preko 50 radova, održala glavna predavanja širom svijeta i sarađivala na međunarodnom nivou kako bi istraživačke nalaze prevela u praktične primjene.
U julu ove godine, profesorica Aksentijević održala je i inauguralno predavanje koje se održava kada se osoba promoviše na poziciju novog profesora. U tom govoru Aksentijević je napravila svojevrsnu retrospektivu dosadašnjih istraživanja kao i doprinosa nauci.
Tim povodom, u razgovoru za Klix.ba Dunja Aksentijević se osvrnula na svoj put, a koji je započeo u rodnoj Tuzli odakle je 1999. godine kao 15-godišnjakinja otišla u inostranstvo gdje je i započela uzbudljivu i nadasve inspirativnu akademsku i naučnu karijeru.
“Odluka da odem iz Tuzle 1999. godine bila je i teška i uzbudljiva u isto vrijeme. Imala sam 15 godina kada sam bila jedna od šest izabranih učenika iz BiH, zajedno s nekoliko desetina vršnjaka iz cijele istočne i centralne Evrope, za stipendiju koju je dodjeljivao George Soros Open Society Institute iz New Yorka. Ta stipendija je značila godinu dana školovanja u privatnim školama širom Velike Britanije i zapravo je označila početak mog međunarodnog puta. Na intervju panelu u Sarajevu, glavna osoba koja je predstavljala britanske škole bio je gospodin Christopher Bradnock, direktor Queen's Collegea u Tauntonu, u prelijepoj pokrajini Somerset. Upravo je to bila škola u kojoj sam započela svoje školovanje u Engleskoj”, navodi na početku razgovora.
Ističe kako je to bio izuzetno veliki izazov za nju.
“Naravno, prelaz iz Tuzle i gimnazije ‘Meša Selimović’ u jednu tako strogu i akademski zahtjevnu sredinu bio je veliki izazov. Odjednom sam se našla u internatu, u uniformi koja je podrazumijevala crno odijelo, pastelnu košulju i kravatu, a nastava je uključivala redovne eksperimente iz prirodnih nauka, što mi je u početku bilo potpuno novo. Zahvaljujući fantastičnim profesorima, prijateljski nastrojenoj sredini i, prije svega, ogromnoj podršci mojih roditelja koji su, iako u vremenu bez mobitela i interneta, uvijek nalazili načine da budu uz mene, prilagodba je išla brzo. Danas, kada se osvrnem, ne bih tu odluku mijenjala ni za šta. Vjerujem da je to bila sudbinska prilika i da ju je vrijedilo prihvatiti. Zato bih i drugima koji dobiju sličnu šansu poručila da ne oklijevaju – da budu odlučni, pragmatični, vrijedni i ustrajni. Put jeste trnovit, ali svaka prepreka donosi novo iskustvo i novu snagu”, pojasnila je u razgovoru.
Uzevši u obzir izuzetno osjetljivu dob u kojoj je napustila domovinu, Aksentijević je govorila i o tome ko je najviše iz nauke utjecao na njen rad te šta je ključna razlika koju je primijetila kod britanskih profesora u tom periodu u odnosu na obrazovanje u BiH.
“Teško je izdvojiti jednu osobu ili jedan razlog. Oduvijek sam bila znatiželjno dijete koje je rastavljalo igračke da otkrije kako funkcionišu, a tu radoznalost su njegovali moji roditelji, posebno majka. Ona je po struci profesor književnosti i na poseban način je znala da podstakne moje ideje i da mi pokaže koliko vrijedi kada se razmišlja izvan okvira. Posebno u ratnim godinama, kada škole nisu radile, ona je kroz naše razgovore i kreativne aktivnosti nastojala sačuvati moj dječiji svijet. Upravo je taj period bio katalizator mog opredjeljenja prema nauci jer, suočena sa brutalnošću rata i besmislenošću ljudskih podjela, pronašla sam utočište u knjigama i činjenicama. Nauka mi se učinila kao jedini prostor oslobođen predrasuda, ideologije i politike”, navodi Aksentijević u razgovoru.
U kasnijem obrazovanju veliku ulogu odigrala je i jedna britanska profesorica.
“Kasnije, u obrazovanju u Velikoj Britaniji, presudnu ulogu imala je dr. Anne-Marie Seymour, moja profesorica fiziologije, a kasnije i mentorica na doktoratu. Njena briljantna karijera na Oxfordu, posebno radovi iz oblasti kardiovaskularnog metabolizma i saradnja s eminentnim kardiohirurzima u Londonu, bili su za mene ogromna inspiracija. Ona je na mene prenijela znanje i iskustvo koje je i danas temelj mojih istraživanja u oblasti srčanih perfuzija i magnetne rezonance. Osim što je bila moj mentor, postala je i moja naučna majka – i to je naziv koji i danas koristim s ponosom i zahvalnošću. Kada govorimo o pristupu britanskih profesora, ono što bih posebno izdvojila jeste kombinacija vrhunskog znanja sa iskrenom podrškom i ohrabrivanjem studenata da budu samostalni mislioci. Taj balans između akademske strogoće i ljudske topline bio je ključan da u tom osjetljivom periodu pronađem put i sigurnost da mogu graditi karijeru u nauci”, ističe profesorica.
Počeci akademske karijere pa Oxford i Queen Mary
Prve akademske korake Aksentijević je započela na Fakultetu za nauke Univerziteta u Hullu prije više od 20 godina, a u razgovoru je otkrila čime se zapravo bavila u tom period i šta je bio fokus.
“Moji prvi ozbiljniji naučni koraci zaista su počeli na Univerzitetu u Hullu, gdje sam započela dodiplomske studije prije više od dvadeset pet godina kao stipendista Prirodno-matematičkog fakulteta. To je bilo vrijeme kada sam se prvi put susrela s pravim laboratorijskim radom i istraživačkim pristupom nauci. Bilo je fascinantno otkriti koliko toga se može naučiti kroz eksperimente, kroz praktičan rad, a ne samo kroz teoriju”, rekla je.
Univerzitet u Oxfordu bio je jedna od stanica u karijeri profesorice Aksentijević (Foto: Shutterstock)
Projekti na Hullu, uveliko su oblikovali njen dalji rad.
“Na Hullu sam se intenzivno bavila prirodnim naukama tokom studija biomedicinskih nauka kao i na projektima koje sam radila preko ljeta, što je u velikoj mjeri oblikovalo moje interesovanje i otvorilo vrata ka daljem usmjeravanju u oblast fiziologije i kasnije kardiovaskularnih istraživanja. Upravo ti rani eksperimenti, stalna prilika da postavljam pitanja i tražim odgovore, bili su temelj na kojem sam kasnije gradila doktorat i istraživački rad. Moglo bi se reći da je Hull za mene bio početna stanica, ali i prekretnica – iskustvo koje mi je dalo sigurnost da mogu krenuti putem ozbiljne naučne karijere i da imam kapacitet da nastavim dalje, sve do Oxforda i saradnje sa svjetskim mentorima i naučnicima. Bez tog prvog koraka i baze koju sam tamo stekla, teško da bi kasniji putevi bili mogući”, prisjeća se.
Nakon Hulla, posebno interesantan trenutak bio je poziv Univerziteta u Oxfordu.
“U istom periodu kada sam odbranila doktorat u Hullu, pozvana sam na intervju na Katedri za kardiovaskularnu medicinu Univerziteta u Oxfordu i vrlo brzo sam dobila priliku da započnem rad tamo. Bila je to ogromna čast raditi istraživanja s profesorom Stefanom Neubauerom, jednim od najvećih imena u oblasti srčane energetike, koji je redefinisao način dijagnosticiranja srčane insuficijencije primjenom neinvazivne 31P magnetne rezonance. Upravo taj period na Oxfordu bio je ključan za moj profesionalni rast i jasno je definisao pravac moje naučne karijere”, objašnjava.
U tom periodu, a i prelaskom na King's College London, Aksentijević je sarađivala s brojnim poznatim i utjecajnim imenima u nauci kao što su već spomenuti Stefan Neubauer, ali i Michael Shattock.
King's College u Londonu (Foto: Shutterstock)
“Kasnijim prelaskom na King's College London moj mentor je postao profesor Michael Shattock, iznimni britanski fiziolog. Njegov entuzijazam za nauku i enciklopedijsko znanje iz fiziologije nevjerovatno su inspirativni i svakodnevno su predstavljali izvor učenja. Takva atmosfera je od neprocjenjive važnosti za naučni rad i uspjeh – upravo zahvaljujući tome, već u prvoj godini mog rada na King'su, u saradnji s profesorom Michael Murphy sa Cambridgea, objavili smo rad u najeminentnijem časopisu današnjice, Nature. Tako je počela saradnja sa profesorom Michaela Murphyjem i traje godinama. Do sada smo zajedno objavili mnoge radove u najprestižnijim naučnim časopisima. Najvažnije lekcije koje sam ponijela iz tih iskustava jesu da je kvalitetan mentor nezamjenjiv, da nauka traži upornost i predanost, ali i da prava inspiracija dolazi iz radne sredine koja podstiče znatiželju, saradnju i zajedničko traganje za odgovorima”, ističe Aksentijević.
Kardivaskularni metabolizam kao fokus rada
Kardiovaskularni metabolizam je nešto čemu je Aksentijević posvetila najviše istraživanja naučnih radova i drugih publikacija.
“Kardiovaskularni metabolizam je oblast kojoj sam posvetila najveći dio svoje karijere, i zaista, ako pogledamo posljednjih dvadesetak godina, napredak je ogroman. Naučna saznanja o radu srca i energetici kardiovaskularnog sistema značajno su se proširila, a ono što je nekada bilo gotovo nemoguće istražiti danas je, zahvaljujući tehnološkom razvoju, dio naše svakodnevnice u laboratorijama i kliničkoj praksi. Snaga nauke kojom danas raspolažemo je impresivna: od sofisticiranih metoda snimanja do novih molekularnih tehnika koje nam omogućavaju da srce posmatramo do najsitnijih detalja. Međutim, uvijek naglašavam da ne bismo bili tu gdje jesmo bez fundamentalnih i mjerodavnih studija koje se u ovoj oblasti rade već više od 70 godina. Taj temelj nam je omogućio da današnje istraživanje ide munjevitom brzinom”, rekla je naučnica.
Pojašnjava i kako je praktična primjena tih znanja također u stalnom usponu – sve je veća mogućnost da otkrića iz laboratorije vrlo brzo pronađu put do pacijenata, kroz nove dijagnostičke alate ili terapijske pristupe.
“To nam daje ogromne nade za budućnost, posebno kada govorimo o bolestima koje su i dalje vodeći uzrok smrtnosti u svijetu. Vjerujem da je upravo sada, više nego ikada ranije, nauka u poziciji da napravi iskorake koji će promijeniti tok liječenja kardiovaskularnih oboljenja”, ističe.
Oksidativni stres u tome, naglašava se, igra veliku ulogu, a u tom pogledu govorila je i o ključnim rezultatima istraživanjima i primjeni u praksi.
“Rad pod naslovom ‘Mechano-energetic uncoupling in heart failure’ za mene predstavlja svojevrsnu krunu dosadašnjeg rada. To je rezultat saradnje grupe vodećih evropskih naučnika okupljenih kroz EU METAHEART COST Action program, a ono što mi je posebno važno jeste da je časopis Nature Reviews Cardiology, sa impact faktorom 44,2, upravo nas pozvao da pripremimo ovakav pregled. Imala sam čast da budem vodeći, odnosno prvi autor tog rada. Riječ je o state of the art (najnovijem i najrelevantnijem) pregledu dosadašnjih saznanja u oblasti srčane insuficijencije, s posebnim naglaskom na metabolizam srčane energije. U tom kontekstu, oksidativni stres se pokazuje kao ključni dio patološkog mozaika u razvoju bolesti. Iako do danas još uvijek ne postoji lijek koji direktno blokira njegovu proizvodnju, postoje već prve studije koje nagovještavaju mogućnost razvoja takvih terapija. Međutim, one su još uvijek u ranoj fazi ispitivanja i bit će potrebno vremena da dođu do kliničke primjene”, rekla je.
Ono što smatra posebno važnim u praksi jeste da ovakvi radovi služe kao putokaz.
“Oni objedinjavaju postojeća znanja i jasno pokazuju gdje su praznine i u kojem pravcu se dalja istraživanja trebaju kretati. To je od presudne važnosti da bi laboratorijska saznanja jednoga dana bila prevedena u konkretne terapije za pacijente koji boluju od srčane insuficijencije”, rekla je Aksentijević.
Vrijeme pandemije i paradoks u kojem se nalazi nauka
Tokom 2020. godine, profesorica Aksentijević pridružila se Istraživačkom institutu William Harvey. Paralelno te godine krenula je i pandemija koronavirusa. Neminovno jedno od pitanja koje se nameće jeste i ono koliko je COVID promijenio njen rad, ali i shvatanje kako koronavirus utječe na srce.
“Godina 2020. bila je izazovna za cijelo čovječanstvo – za društva, porodice, pa tako i za nas naučnike. U tom periodu sam se pridružila Istraživačkom institutu William Harvey, koji je jedan od vodećih svjetskih centara za istraživanje farmakologije, s bogatom tradicijom i nobelovcima u svojoj historiji. Upravo zbog tog okruženja, iako je pandemija promijenila način na koji radimo, laboratorijski rad je bio minimalno prekinut, a ključne studije nikada nisu stale. Radili smo pod posebnim uslovima s dvostrukim maskama i strogom socijalnom distancom, ali istraživački proces nije bio zaustavljen”, navodi u razgovoru za Klix.ba.
Za nju je, koliko god paradoksalno zvučalo, ta teška godina bila naučno izuzetno plodna.
“Objavila sam tri rada u časopisu Nature Communications i dobila dva prestižna fellowshipa od British Heart Foundation i Wellcome Trusta. Naravno, bilo je teško uskladiti sve izazove nove pandemijske realnosti sa ličnim i profesionalnim obavezama, ali ono što je najvažnije jeste da produktivnost nikada nije stala. Kada govorimo o COVID-u i srcu, vrlo brzo se pokazalo da virus ima značajan utjecaj na kardiovaskularni sistem, što je otvorilo potpuno novu oblast istraživanja. Pandemija nam je jasno stavila do znanja koliko je važno da nauka reaguje brzo, ali i koliko su kardiovaskularna istraživanja ključna u razumijevanju posljedica globalnih zdravstvenih kriza”, pojasnila je Aksentijević.
Živimo u eri kada su apsolutno sve informacije servirane “na dlanu”. Nažalost, kada se govori o nauci, to ostavlja prostor i da se na razne načine, često i potpuno pogrešno, tumače sva ona naučna otkrića koja mogu doprinijeti i poboljšanom zdravlju ljudi.
Tim povodom, s naučnicom i profesoricom Aksentijević razgovarali smo i o tome da li danas živimo svojevrsni paradoks – naučna otkrića su nikad značajnija, a povjerenje građana u njih nikada manje.
“Mislim da zaista živimo u svojevrsnom paradoksu. Nikada ranije naučna otkrića nisu imala toliko potencijala da poboljšaju zdravlje i kvalitet života ljudi, a istovremeno povjerenje javnosti u nauku često djeluje poljuljano. Informacije su svima dostupne ‘na dlanu’, ali to, nažalost, znači i da su prostor za pogrešna tumačenja, dezinformacije i površno razumijevanje veći nego ikada. Za nas naučnike to jeste veliki izazov. Nauka je proces – spor, temeljan i zasnovan na dokazima, a javnost danas često očekuje brze i jednostavne odgovore. Naš zadatak je da balansiramo između te dvije realnosti: da ostanemo vjerni naučnoj rigoroznosti, ali i da budemo otvoreni, jasni i razumljivi u komunikaciji sa širim društvom”, poručuje.
U njenom timu, kao i među kolegama u ovoj oblasti, sve više pažnje se posvećuje upravo dimenziji kako približiti složena istraživanja običnim ljudima, kako ih povezati sa praksom i svakodnevnim životom.
“To često znači dodatni rad: pisati pregledne radove, učestvovati u javnim diskusijama, komunicirati na društvenim mrežama, ali i direktno sarađivati s ljekarima kako bi najnovija saznanja što prije došla do pacijenata. Možda je upravo to najteži dio našeg posla, ne samo otkriti nešto novo, već osigurati da to otkriće bude shvaćeno, prihvaćeno i na kraju primijenjeno. Povjerenje se gradi transparentnošću, upornošću i iskrenom željom da nauka služi ljudima. Vjerujem da je to jednako važan zadatak kao i samo istraživanje”, objašnjava.
Veza s Bosnom i Hercegovinom i dalje jaka
Pri kraju razgovora, osvrnuli smo se i na inauguralno predavanje koje je održala na Queen Mary Univerzitetu, a što je opisala kao poseban i dirljiv trenutak.
“To je vjerovatno prvi put u životu kada sam zaustavila tempo i napravila svojevrsnu retrospektivu cijelog puta: od Tuzle do Londona. Posebno mi je značilo što su taj dan uveličali oni koji su mi najdraži – moj suprug, kćerka, sin, kao i moji roditelji koji su došli iz Tuzle upravo za tu priliku. Uz njih, u publici su bili i moji mentori, kolege, saradnici i prijatelji, ali i posebni gosti poput Nj.E. ambasadora BiH u Londonu Osmana Topčagića, regius profesorice Mirele Delibegović te baronese Arminke Helić iz Doma lordova. Iznimna čast mi je bila što je samu ceremoniju predvodio prof. Sir Mark Caulfield, istaknuti britanski akademik i vicekancelar 900 godina starog Barts Fakulteta za medicinu i stomatologiju gdje sam dobila zvanje redovnog profesora”, prisjeća se profesorica.
Taj osjećaj zahvalnosti i ispunjenosti je ono što je ostalo najviše u njoj nakon što su se utisci slegli.
“Bilo je to priznanje ne samo za moj rad, nego i za sve ljude koji su me godinama podržavali i gradili zajedno sa mnom ovaj put. Kada govorimo o budućnosti na ovoj poziciji, moj fokus će biti na daljem razvoju naučnih istraživanja, jačanju međunarodnih saradnji i umrežavanju. Jednako važan dio mog puta jeste rad sa studentima i podsticanje novih generacija naučnika jer smatram da je ulaganje u mlade i njihovu radoznalost najbolji način da nauka nastavi rasti i donositi promjene. Želim nastaviti graditi tim koji će postavljati pitanja, otvarati nova polja i doprinositi kako fundamentalnim saznanjima, tako i njihovoj primjeni u praksi”, poručuje.
Vezu sa domovinom Bosnom i Hercegovinom nikada nije izgubila.
“Veza s Bosnom i Hercegovinom za mene je od izuzetnog značaja, bez obzira na to što sam britanski naučnik. Aktivno se trudim da doprinosim naučnoj zajednici u BiH, bilo kroz Internacionalnu akademiju nauka i umjetnosti, bilo kroz BH Futures Fondaciju Edhema Čustovića. Smatram da je upravo ta povezanost važna, jer nauka ne poznaje granice, a iskustva i znanja koja stičemo vani mogu imati ogromnu vrijednost kada se prenesu u domaći kontekst. Tokom pandemije, u saradnji s kolegama iz Sarajeva i koleginicom s Jenner Instituta u Oxfordu – gdje je razvijena AstraZeneca vakcina – realizovali smo prvi rad iz BiH i regiona koji se bavio covid vaccine hesitancy studijom, odnosno analizom kolebanja prema vakcinaciji. To je bio primjer kako se globalna ekspertiza može spojiti s lokalnim izazovima”, pojasnila je.
Posebno je ponosna na saradnju s dr. Ivanom Iveljić, interventnom kardiologinjom iz Tuzle, kojoj je bila mentor tokom njenog doktorskog istraživanja u oblasti kardio-onkologije.
“Bila mi je čast i zadovoljstvo imati Ivanu kao dio mog istraživačkog tima, povezati je sa svojim saradnicima i kolegama iz svijeta a zajedno smo objavili tri naučna rada koja sam mentorovala. To je upravo način na koji vjerujem da se BiH može snažnije uključiti u globalnu naučnu mrežu – kroz umrežavanje, saradnju i zajednički rad na visokorangiranim publikacijama. Vjerujem da prostora za razvoj u BiH ima mnogo, i da su upravo ovakve konkretne saradnje ključne. Institucionalna podrška ponekad izostaje ili dolazi sporo, ali interes postoji posebno među mladim istraživačima i ljekarima koji žele da budu dio međunarodne naučne zajednice. Moj cilj je da im u tome budem podrška i da zajedno gradimo mostove između BiH i svijeta”, rekla je.
Na kraju razgovora, Aksentijević je poslala i poruku svim mladim ljudima u Bosni i Hercegovini.
“Vjerujem da znanje ne smije biti tretirano kao nečiji privatni posjed – ono je živo samo ako se dijeli. Cijelo ljudsko znanje nastalo je kroz razmjenu iskustava, ideja i vizija, i upravo zato postoje naučni timovi, a ne usamljeni ‘vukovi samotnjaci’ na vrhu istraživačkog procesa. Ključna poruka koju nastojim prenijeti mladima jeste da ne traže prečice i da ne očekuju bajkovite savjete kroz ružičaste naočale. Nauka je zahtjevna profesija: traži žrtvu, odricanje, strpljenje, ali i ogromnu ljubav i entuzijazam. Samo tako je moguće istrajati. Ipak, za one koji su spremni uložiti sebe, nagrada je nemjerljiva. Nauka nudi priliku da svojim radom doprinesete širenju granica ljudskog znanja i da kroz nova otkrića i tehnologije oblikujete svijet budućnosti. To je, po mom iskustvu, jedno od najdubljih i najvrijednijih zadovoljstava koje čovjek može osjetiti”, zaključila je u intervjuu za Klix.ba profesorica i naučnica Dunja Aksentijević Ricciarelli.
