U Sanskom Mostu zavladala je tišina drugačija od svih koje poznajemo. Tišina koja boli, jer više nije među nama čovjek koji ju je nosio sa sobom – tihi heroj, poznat svima jednostavno kao Dido.
Dido je bio više od imena. Bio je simbol tihe borbe, dobrote i bezuslovne ljubavi prema onima koji nemaju nikoga – napuštenim i gladnim psima, zaboravljenima na marginama društva. Dok su mnogi zatvarali oči, on ih je otvarao. Dok su drugi prolazili, on se zaustavljao. Bez pompe, bez priznanja, bez očekivanja.
Godinama je hranio stotine pasa po deponijama, rubovima šuma, po napuštenim mjestima. Nije mario za kišu, snijeg, glad ili hladnoću. Nije pitao hoće li sutra imati za sebe, jer je davao sve – njima. Njegovo srce bilo je veće od svakog nedostatka, a ruke nikad prazne kad su dolazile do onih koji su čekali komadić pažnje i mrvicu nade.
U vrijeme kad humanost često zavisi od fotografije ili aplauza, Dido je bio svjetionik prave, tihe humanosti. Nije tražio ništa. I zato je njegovo sve – postalo vječno.
Njegov odlazak ostavlja prazninu koju rijetki mogu ispuniti. Ali ostavlja i nasljeđe. Lekciju. Da ljubav nije uvijek glasna, da heroji ne nose plašteve, i da oni koji najtiše žive – najdublje ostave trag.
Neka mu Milostivi podari Džennet, a nama snage da njegovu dobrotu nosimo dalje. Sanski Most je izgubio tiho svjetlo, ali ono će zauvijek sjati u srcima onih koji su ga poznavali.
Počivaj u miru, Dido. Hvala ti za sve.
Foto: inmedia.ba