To što se predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović pravdao zbog nedolaska na Vlašić 4. augusta kada je svečano otvoren spomenik borcima Armije RBiH “General Mehmed Alagić – Ljiljan Ljuta greda!, samo se dodatno posuo pepelom.
MRUPHY, GO HOME!
Da podsjetimo on se pravdao demonatirajući lažne informacije da je pod uticajem Ambasade SAD-a odustao od dolaska na Vlašić.
Vrlo je rezumljivo da kao član Predsjedništva ima toliko zgusnut protokol da ne može na sve stići. Ali nije razumljivo da nije reagirao baš na izjavu američkog amabasadora Michaela Murphya u svezi sa spomenikom rahmetli generalu Mehmedu Alagiću. On je neosuđenog generala Armije BiH osudio za ratni zločin kada u svojoj izjavi naziva “osobom optuženom za ratne zločine” dodajući da je spomenik “uvreda za žrtve i njihove porodice”.
Nije samo Bećirović morao regairati, a mogao je uputiti neku formu demarša i demantija, već su to morali učiniti Nermin Nikšić i Elmedin Konaković koji se rado busaju da se ponose time što su bili pripadnici Armije BiH.
Zaista je njihova šutnja duboki izraz poltronstva prema amabsadoru Murphyu koja bi njihove stranke mogla koštati izbornog poraza, a njih političke karijere.
Nisu to oni morali učiniti zbog Alagića, već zbog sebe, pa čak i zbog svog prijatelja Murphya koji je napravio veliku glupost. Zato mu se trebaju iskreno zahvaliti na predanosti i zalaganju u poslu, i zamoliti ga da „go home“ kako bi ga poštedjeli ovakvih gluposti.
Jer Alagića su davno svi izdali, a neki su i saučesnici njegovog ubistva. Prvi ga je izdao Zlatko Lagumdžija koji mu je uz zagrljaje i poljubce u restoranu La Familija saopćio da će biti izručen u Haag. Nije mu rekao da će ga sprovodnici uhapisiti kao kriminalca nabivši mu kukuljicu na glavu i lisice na ruke.
Potom su ga SDA-ovi prosekutori stvarno osudili kao kriminalca na četiri godine zatvora itd.
Sarajevski postkomunistički mediji su ga nazvali „Krajiški Mobuto“ i imputirali mu 700 krivičnih djela dok je bio načelnik Sanskog Mosta.
Stoga nije bilo ni za očekivati da će se Bakir Izetbegović oglašavati povodom glupe izjave i sramne osude Američke amabasade. Čak šta više, ambasador Muprhy je rahbilitirao Izetbegovića osudom generala Alagića, jer ko ne djeli njegove vrijednosti i političke ideale za koje se borio, taj ne može misliti i željeti dobro Bosni i Hercegovini.
MOŽE ĐENERAL DRAŽA, A NE MOŽE GENERAL MEHO
No, ovdje je posrijedi još složenija stvar koja može dalekosežno naštetiti amričko- bošnjačkim odnosima.
Kao štoje poznato zaista je Haški sud podigao optužnicu protiv generala Alagića zbog navodnih zločina koje su pripadnici Armije BiH počinili u srednjoj Bosni.
Optužnica se sastoji od šest inkriminacija među kojima je jedna kuriozitet kad su u pitanju ratni zločini u BiH.
Naime, generala Alagića Haški sud tereti da je odgovoran za skrnavljenje katoličke crkve u Travniku i samostana u Gučoj Gori. Konkretno radilo se o “zločinu“ obaranju križa sa zvonika jedne gradske crkve i bacanju istog u rijeku, te o „poganjenju“ samostana od strane navodno nekog „mudžahedina“ koji je „vršio veliku nuždu“ u njemu.
Nije poznato da je ijedan drugi oficir agresorskih snaga ili pripadnika VRS-a ili HVO-a bio optužen za ovakav zločin iako su njihove vojske porušile na hiljadu islamskih vjerskih objekata, posebno džamija.
Haška optužnica protiv generala Alagića je očito dokaz utjecaja Vatikana na ovaj sud, a vjerovatno i na politiku američkog ambasadora u Sarajevu. Žalosno je da Vatikan koji nikad nije priznao genocid u Srebrenici nad Bosanskim Muslimanima, dakle ne poštuje presude Haškog suda, traži da se osudi general Alagić zbog zločina „skrnavljenja“ katoličikih bogomolja koji jesu počinili neki pripadnici Armije BiH.
U svjetlu ove Murphijeve osude generala Alagića mogla bismo baciti svjetlo na vijest da je Sud Bosne i Hercegovine prvostepenom presudom nedavno oslobodio Borislava Paravca, Andriju Bjeloševića i Milana Savića optužene za zločin protiv čovječnosti na području Doboja i Teslića.
Ironija je, kako su uočili neki novinari, da sve ovo što Sud BiH u Sarajevu nije uspio utvrditi, za osam godina suđenja (o trošku građana BiH koji plaćaju advokate optuženih i sve druge troškove), a Tužiteljstvo BiH dokazati, utvrdio je još davno sud Ujedinjenih nacija u Haagu.
Da su se sudije ili tužitelji iz ovog procesa udostojili pročitati bar nešto – podsjetimo da su odjeljenja za ratne zločine i Suda i Tužiteljstva BiH formirana međunarodnim donacijama kako bi preuzeli i nastavili rad haškog suda – od brojnih haških dokaza i presuda vidjeli bi da je do u detalje dokazano kako je realiziran udruženi zločinački poduhvat za Doboj. U haškim presudama je utvrđena i presuđena odgovornost, i to sve s namjerom, od Slobodana Miloševića, preko Jovice Stanišića i Franka Simatovića, do političkog, vojnog i policijskog rukovodstva Republike Srpske, upravo u formi UZP-a koji je Sud BiH odbacio.
Koji bi mogli biti razlozi odstupanja bosanskog pravosuđa od Haškog suda? Prije svega treba imati u vidu da je pitanje procesuiranja ratnih zločinaca u BiH, na žalost, vrlo unosan posao. To je sigurno jedan od najduljih krakova koruptivne hobotnice instalirane u državne institucije.
Potom, sam Paravac je mogao imati „olakšavajući okolnost“ jer se hvalio fotografijom svoga oca koji je kao četnik spašavao američke pilote u Drugom sv. ratu.
Dodamo li tome i faktografsku činjenicu da je Draža Mihajlović nosilac visokog američkog odlikovanja, onda bi moglo biti jasnije zašto se tolerira podizanje spomenika ovom srpskom krvniku iz Drugog sv. rata diljem teritorije RS-a od međunarodnih predstvanika u BiH, kojima, eto, smeta spomenik legendarnom komandantu Armije BiH Mehmedu Alagiću, rahmet njegovoj velikoj duši!
