KPiše: Ratko Bukšić – KRAJINA.BA
Svi smo danas svjedoci nečemu do sada ne viđenom. Epidemiji, pandemiji ili kako god se ova nenormalna situacija već zove, te bi si dozvolio da povučem nekoliko paralela.
Naime, svijet se suočio sa pošasti nazvanom Corona-virus ili COVID-19. Dogodio se potpuni kolaps svih vertikala, kako onih političkih i ekonomskih, tako i zdravstvenih i humanitarnih. Ipak mi dopustite da to uperedim sa ratnim stanjem u bivšoj Jugoslaviji, a naročito u Bosni i Hercegovini.
Svima nama koji smo se iz bilo kog način zatekli tamo i tada je, u najmanju ruku, bilo stostruko teže, gore i lošije. Zamislite ili se sjetite da smo se mi prije nepunih trideset godina našli u potpunoj izolaciji sa neupredivo težim uslovima bitisanja. Nije bilo hrane, mislim pritom na najosnovnije namirnice poput kruha, mesa, voća i povrća, soli i šećera, ulja ili masti. Isto tako nije bilo ni struje, često ni vode, goriva ili javnog prevoza, svijeća, šibica niti nove obuće i odjeće. Nije, također, bilo ni bebi-papica, pelena niti takozvanih luksuza poput cigareta, slatkiša ili pića…u stvari nije bilo ničega, ali eto, preživjeli smo… Eh da, da ne spominjem i onaj najstrašniji podatak da su nam na glave svakodnevno padale stotine ili hiljade granata, bombi i svih ostalih, mogućih projektila. Ostavilo je sve to duboke mentalne ožiljke na svima nama, a najlošije od svega je to što smo upoznali strah. Onaj duboki i stvarni. Baš onaj o kojem sam već ranije pisao…strah koji ti se uvuče u svaku poru i koji te potpuno pokori. Bio je i tada policijski sat, niko se nije smio kretati u periodu između 22:00 h i 06:00 h, ali su tada posljedice za one koji su ga kršili bivale puno strožije i teže. I tada je bila izolacija…samo što smo je mi zvali „okruženje“ ili „opsada“.
Ovo što nam se danas dešava je u poređenju sa tim vremenom, izvinite što ću biti vulgaran, samo obična zajebancija. Sjedimo u kućama, ne smijemo izlaziti, ne radimo, ne privređujemo, nemamo novaca (ha,ha pa kad smo ih imali), ne možemo ići na slavlja, u kafiće, na utakmice… na more. Ali imamo TV, internet, hrane i vode u izobilju, telefoni rade, benzina ima neogrničeno i što je najvažnije niko nas ne bomabrduje.
Sljedeće poređenje se zasniva na tome da su tada živote gubili mladi ljudi. Ljudi u naponu životne snage, baš oni koji su zauvijek otišli nedočekavši da vide sopstvenu djecu ili u najboljem slučaju unuke, dok danas na put bez povratka odlaze, uglavnom, ljudi treće dobi koji su svoj život doveli do samog kraja i to je jedna od najbitnijih razlika. Tada su ginuli ili umirali oni kojima je život tek trebao početi, ali je bio prekinut u trenutku kad su trebali biti najplodniji, dok su stvari sada potpuno drugačije.
Ipak, moram apostrofirati, da je postojala jedna veoma važna razlika. Tada je postojala mogućnost izlaska iz tog proključalog “Bosanskog lonca”…
Postojao je, negdje tamo, slobodni svijet, dok danas nema takve alternative jer smo svi skupa upali u globano ludilo i ne zna se gdje je gore, tu ili negdje drugdje.
– Ono što se danas dešava je neshvatljiva količina ne solidarnosti, licemjerja i rušenja svih postulata na kojima bi se trebao zasnivati moderni svijet. Potpuno je nestalo bratstvo, ravnopravnost, jednakost, poštovanje kao i želja da se pomogne drugome. Cijeli se svijet pretvorio u sebične, male zajednice koje su obustavile svaku vrstu pomoći onima kojima je to sada zbilja potrebno. Evropska se unija urušila kao kula od karata jer su naprosto jedni drugima odbili dati pomoć sada kada je najpotebnije. Sjedinjene Države su zaboravile na sve osim samih sebe, te se liberalni kapitalizam, kojem svi toliko težimo, potpuno raspao. Jedino su se, donekle, Kina i Rusija pokazale humanijima. Niko nema pojma šta dalje, niti kako izaći na kraj sa samo malo težom gripom. Ali posljedice toga su minimalne u poređenju sa onim šta nas tek čeka, jer je potpuno normalno za očekivati da pogrom tek slijedi usljed potpunog sloma svjetske ekonomije i biznisa.
– Na kraju je najveće pitanje da li će se jednom, kad sve ovo prođe, izvući ikakva poenta. Da li ćemo shvatiti da je industrija zabave prevršila svaku mjeru. Da li će svijet priznati da je potpuno besmisleno da neki tamo Ronaldo godišnje zaradi više neko ljekar ili medinska sestra za cijeli život. Da li je potrebno da Messi ili LeBron James žive u zamkovima, da li ima smisla da Tom Hanks ili možda Lady Gaga trebaju za jedan set snimanja dobiti honorare od kojih bi se mogla izgraditi jedna sasvim pristojna bolnica. Da li se toliko novaca treba ulagati u industriju uništavanja i destrukcije… u vojsku, avione, tenkove ili hemijsko oružije. Ili možda treba pomisliti na onu već spomenutu humanost.
– Pitam se isto tako i gdje su sada „veliki humanisti“? Gdje je sada Bob Geldof, a gdje Bono ili gdje je ona mala, retardirana Greta da nam malo pričaju o spasu planete. Gdje je briga o delfinima, o migratima, o plastičnoj amabalaži, o klimatskim promjenama, o ratovima, Siriji, Libiji, Iraku…jebi ga, o ljudskim pravima. Sve je nestalo osim krvoločne želje za zalihama konzervi, brašna, ulja i naravno neizbježnog i najvažnijeg toaletnog papira, kako bi circus bio kompletan…
– Naprosto na kraju poželim, oprostite mi molim vas na brutalnoj iskrenosti, da nas sljedeći virus koji će se pojaviti potpuno istrijebi…sve do zadnjega. Da konačno ovu prelijepu planetu oslobodimo iz kandži ljudske pohlepe, trčanja za profitom i dobiti…
Ipak kako bismo svi skupa sačuvali bar ono malo nade i dostojanstva, sve vas zajedno pozivam na dvije momentalno najpopularnije svjetske rečenice:
#Stay safe, stay home.
#Think positive, be negative.
P.S.
Samo prije par dana je jedna meni bliska osobe postavila tweet koji kaže:
“Imala sam toliko planova za 2020, a onda je neki Kinez pojeo šišmiša!”
Na to sam joj replicirao iako shvatajući sav njen sarkazam:
“Meni ovo više liči na to da je nekome ispala epruveta iz ruke, i dok je on uspio reći-ups… našli smo se tu gdje jesmo.”
“Ti znaš da ja znam” – odgovorila mi je…