Rijeka Una – nekada simbol slobode, djetinjstva i prirodnog bogatstva Unsko-sanskog kantona – danas je sve više pod opsadom betona, ograda i privatnih interesa. Na području Bihaća i Bosanske Krupe, godinama se bespravno gradi, nasipa, ograđuje, a ono što je najalarmantnije – institucije šute.
Prema zakonu, šest metara od obale rijeke mora biti ostavljen takozvani ribarski put – javni prolaz za sve građane, ribare, šetače i zaljubljenike u prirodu. Međutim, ta pravila su odavno srušena, zajedno s posljednjim granama savjesti onih koji ih krše. U 90% slučajeva vlasnici parcela uz Unu nasuli su dva, tri ili čak četiri metra rijeke, a zatim te površine zabetonirali i ograđivali, pretvarajući javno dobro u privatne tvrđave.
Komunalne inspekcije gradova, ali i kantonalna inspekcija, gotovo da ne reaguju. I kad se izađe na teren, sve se završava na papirologiji bez konkretnih mjera. Rušenja nema, kažnjavanja još manje. Umjesto da štite rijeku i zakon, inspekcije postaju nijemi posmatrači samovolje i moći.
Građani se s pravom pitaju – hoće li u budućnosti Una moći da se vidi samo s mostova u Bihaću i Bosanskoj Krupi? Ako se ovakav trend ilegalne gradnje i ograđivanja nastavi, sve drugo će biti ograđeno, zaključano i iznajmljeno, a pristup rijeci – nekada simbolu zajedništva i slobode – postaće privilegija malobrojnih.
A ko gradi uz Unu? Lista nije kratka. Među vlasnicima vila i vikendica uz samu obalu su ratni i poratni profiteri, moćnici s privatnim firmama koje godinama posluju s državom, inkasiraju milione i uživaju tišinu pored rijeke koju zovu svojom. Sve češće te objekte iznajmljuju arapskim turistima, koji traže apsolutnu privatnost, pa se pristup rijeci dodatno zatvara. Zbog tog interesa, inspekcije često ni ne smiju da reagiraju.
Una nije ničije privatno vlasništvo. Nije babovina ni trofej za iznajmljivanje. Ona je javno dobro.
Pitanje je: hoće li se kod ljudi probuditi svijest, ili će se čekati trenutak kad bude prekasno, pa ćemo potomcima objašnjavati zašto rijeku gledaju samo s razglednice.
Ostaje nam da vidimo – hoće li konačno inspekcije početi raditi svoj posao, ili će se i dalje graditi uz šutnju onih koji su plaćeni da čuvaju zakon i prirodu.
Jer Una nije na prodaju.