Nepokretni šezdesetšestogodišnji Sead Imširović Sejdo iz gračaničke ulice Javor, zbog oduzetosti obje noge, tri pune godine nije mogao sići u svoju čaršiju u Gračanici, na kojoj je godinama prodavao sitnice i potrepštine za domaćinstva. Ovih dana, iznenada, kada se najmanje nadao, obasjalo ga je sunce sreće.
Ne tužim se
Na poklon je dobio motor četverotočkaš na elektro-pogon i sada samo čeka ljepše vrijeme da se provoza i vidi kako izgleda njegov grad. Usrećila su ga dvojica dobrih ljudi, Zikrija Ahmetbegović i Lazo Čigoja.
Sead Imširović zvani Sejdo cijelog života je prodavao sitnice za domaćinstva i nije stekao uslove za penziju, pa danas preživljava od socijalne pomoći koja iznosi 196 maraka. Često ga posjete njegovi prijatelji, jer Sead je bio omiljen i druželjubiv u čaršiji pa mu pomognu, i to im Sead nikada neće zaboraviti.
Nekako se preživi, ne tužim se, neću, nisam naučio kukati. Dok je dobrih ljudi, bit će nafake. Ono što me je slomilo su pune tri godine (sad će nastati i četvrta, o.a.) života među četiri zida. Stigla bolest, noge otkazale. Ja bez ljudi nisam naučio i mislio sam da će tako biti do kraja života. A onda pred kuću mi Lazo Čigoja, 40 godina moj jaran, doveze motor. Suze su mi potekle. Sad više nisam nepokretan, sjednem na motor i pravac čaršija. Hvala Lazi što me se sjetio, ali hvala i gospodinu Zikriji Ahmetbegoviću, što mi je motor koji je ostao iza njegovog rahmetli oca hadži Muharema, darovao – kaže Sead Imširović Sejdo.
Težak položaj
Gračanlija Lazo Čigoja zadovoljan je što je usrećio svoga prijatelja Seada. Ideja je potekla spontano, ali ništa ne bi bilo da Zikrija Ahmetbegović nije shvatio težak položaj nepokretnog čovjeka u Javoru, koji uz to preživljava od socijalne pomoći, te mu darovao motor i skratio njegove muke življenja godinama među četiri zida.
Ja bez ljudi nisam naučio i mislio sam da će tako biti do kraja života. A onda pred kuću mi Lazo Čigoja, 40 godina moj jaran, doveze motor, kaže Sejdo
