Na mjestu gdje bi rijetko ko očekivao romantičnu priču, među hrpama otpada i tišinom zaboravljenog prostora, ispisana je jedna od onih priča koje vraćaju vjeru u ljude. Cazinjanka Neira zaručena je upravo na deponiji smeća – ali ne na bilo kakvoj. Na lokaciji gdje su se ona i Daniel upoznali, spojeni zajedničkom brigom, humanošću i ljubavlju prema napuštenim psima.
Njihovo poznanstvo započelo je skromno, bez velikih riječi i unaprijed ispisanih planova. Susretali su se dok su dolazili hraniti i spašavati pse koje je društvo ostavilo po strani. Kroz ta tiha, svakodnevna djela dobrote, razvijalo se najprije prijateljstvo, potom povjerenje, a s vremenom i ljubav.
Danas, na tom istom mjestu, Neira i Daniel zajedno grade azil za napuštene pse, nastojeći im pružiti sigurnost, toplinu i priliku za dostojanstven život. Deponija, nekada simbol zapuštenosti, za njih je postala prostor nade i novih početaka.
I zaruke su bile u skladu s tom pričom – bez glamura, ali snažne u svojoj simbolici. Kleknuvši tamo gdje su proveli bezbroj sati pomažući onima koji ne mogu govoriti, Daniel je Neiri postavio pitanje koje mijenja život. Njeno „da“ nije bilo samo odgovor na prosidbu, već i potvrda zajedničkih vrijednosti, puta i vizije budućnosti.
Ova priča podsjeća da prava ljubav ne bira savršene lokacije, već prave ljude. Da romantika ne mora imati svijeće i ruže, već srce, empatiju i konkretna djela. Tamo gdje mnogi vide samo ružnoću, Neira i Daniel prepoznali su priliku za dobrotu – i u njoj pronašli jedno drugo.
Njihova priča nije samo ljubavna. Ona je i ljudska, i humana. Priča o dvoje ljudi koje je spojila briga za one najslabije, i koji su, spašavajući napuštene pse, izgradili ljubav vrijednu cijelog života.
