“Vjenčao sam se sa Nijemicom. Bilo je iz ljubavi. Svojoj prvoj kćerki sam dao ime Saliha, po mojoj nani. Kako je supruga htjela? Kada ima ljubavi, i jedna i druga strana su spremne na neke ustupke”
Cijeli region bruji o posljednjoj epizodi podcasta Opet Laka i priči “Iza oblaka”…
Redžep Redžepović – Lepi, u razgovoru s Lakom otvorio je dušu i podijelio priču koja je rasplakala hiljade ljudi širom regiona.
Govorio je, između ostalog, o svom životu u Njemačkoj. Između ostalog, o bračnom životu.
– Vjenčao sam se sa Nijemicom. Bilo je iz ljubavi. Svojoj prvoj kćerki sam dao ime Saliha, po mojoj nani. Kako je supruga htjela? Kada ima ljubavi, i jedna i druga strana su spremne na neke ustupke. Tako je i bilo. Sada ona ima 24 godine, živi u Berlinu, sada pokušava nešto u medicini. Moja druga supruga je ova trenutna – i treća isto. Razveo sam se i oženio opet. Šest godina smo bili razvedeni, ali ljubav pobjeđuje. Imali smo nekih nesuglasica, 2017. godine sam se rastao sa njom i vratio se u Novi Pazar, priča nam Lepi.
Lepi je u Njemačkoj živio 20 godina i kasnije je imao svoju građevinsku firmu.
– Deset godina sam radio kao zidar. Tri godine kao nadzornik, imao sam ljude ispod sebe, a zadnjih sedam godina sam imao svoju firmu. dodao je.
Ispričao je i to kako je nastala pjesma “Iza oblaka”:
Radio sam na najvećoj željezničkoj stanici u Evropi, tada sam bio poslovođa. Tada sam bio u vezi sa jednom Nijemicom. Bila je lijepa ali je bila “zijanćer”. Ja taj dan se nešto bio pokačio sa njom, a u tom momentu je za njemačke uslove bilo prevruće, tipa 38 stepeni. Ja se sjećam, gore nisam imao ništa, samo dole neki šorc. Duga je ploča bila tu, a na sredini onaj plastični WC. Svaki dan se to čistilo jer to smrdi od vrućine. I ja sad uđem unutra, tu imaju rešetke, na vrhu WC-a, iznad mene. Gledam kroz rešetke, nigdje ničega, sve sunce. I pojavio se jedan mali oblačić i ide prema suncu. I tačno ga sunce počinje da potrpava i to ide brzo. Ja se iznervirao na sve, rekoh: “Iza oblaka sunce sija…” I nešto kontam: “Čija si noćas, čija.”
Pričao je i kako je izgledao njegov početak života u Njemačkoj.
– Ja sam prvo dva i po mjeseca proveo spavajući napolju, po klupama. Nisam imao šta da jedem. I to sam stigao u februaru, na zimu. Februar, mart i polovina aprila. Onda sam otišao u njihov crveni krst, našli su mi smještaj sa onim pijancima, alkoholičarima i beskućnicima. Tu sam završio u početku. “Lepi” sam dobio nadimak kada sam počeo da radim. Meni je u početku bilo teško, na građevini počeo da radim kao pomoćnik. I to je bila ta ili sreća ili nesreća, bilo je nekih 150 ljudi, neka se hotelčina velika pravila u Berlinu. Ja nisam pamtio imena, već sam svakoga zvao “lepi”. “Lepi, je li ti treba nešto?”, tako sam ja pitao, jer nisam pamtio imena. I onda, kasnije šta se dešava, ja poslije tri i po mjeseca postajem majstor, što je bilo nemoguće. U Pazaru se nikada nisam bavio građevinom. Vidio sam da imam za to šlifa i dara, priča nam Lepi, pa nastavlja:
– Onda sam postao zidar. Znam kako su se iživljavali nada mnom ovi ljudi, majstori. Onda kada sam ja imao pomoćnike, uvijek sam to žellio na jedan lijep, kulturan i fin način da im objasnim šta mi treba. Ako je neki problem, da se to sve lijepo riješi. Onda sam ih nazivao “lepi”. Odem u Novi Pazar na odmor, i sa ovim jednim drugarom sjedim, on isto radi u Njemačkoj. Kaže: “Čuo sam, ima u Berlinu, moj šef ga traži, ne može da mu nađe broj telefona. Ti ako možeš, taj čovjek je u Novom Pazaru. “Lepi” ga zovu, kaže on meni. A ja ne znam da on govori o meni. Ja prvi put čujem, a u Berlinu sam stalno, znam sve zidare. I on sad zove preko onog Vibera u Njemačku, da pita toga, kaže on: “Pa to je jedan Lepi, on stanuje kod autobuske stanice, ima dužu kosu.” Kako on njemu objašnjava, ja kažem: “Kakav ja Lepi, kakve veze to ima sa mnom.” I na kraju me taj čovjek i zvao.
Cijelu epizodu podcasta Opet Laka pogledajte u nastavku: