Piše: Samir Jašaragić, magistar poslovne ekonomije
Polovina ljeta godinama unazad je haotično doba u Krajini. S dolaskom godišnjih odmora, naša dijaspora se u nepreglednim kolonama vraća rodnoj grudi. Oživljavaju sokaci i puste kuće. Druženje, smijeh djece, radost na licima nena i djedova – sve to podsjeća na jedno ljepše i sretnije vrijeme. Taj osjećaj pripadnosti zajednici, pa makar i makar i privremen, svima nam puni srce radošću.
Ali ljeto u Krajini nosi i teško breme sjećanja.
U ovom periodu obilježavamo najteže trenutke iz odbrambeno-oslobodilačkog rata: četničke zločine u dolinama Sane i Sanice, žrtve agresorske ofanzive “Spržena zemlja”, i najemotivnije – dan pogibije generala Izeta Nanića, 5. avgusta. General Nanić nije samo vojni komandant. On je simbol otpora, hrabrosti i žrtve. Njegova pogibija ostavila je neizbrisiv trag u srcima boraca i naroda. Njegov lik i djelo su u temeljima tačka naše kulture sjećanja, i kao takvi nas obavezuju da djelujemo – na očuvanju istine, na jačanju države, na izgradnji pravednijg društva. Zato je teško shvatiti i još teže prihvatiti da se baš 5. avgusta, po Krajini, organizuju vašari, veselja i koncerti turbofolka, često uz zvuke najeklatantnijih primjera srbijanske “meke moći” – cajki koje odavno ne znače samo “muziku”, već su dio šire kulturne i političke propagande. Lično ovo doživljavam kao poniženje cijelog jednog naroda. Pisao sam ranije o ovom fenomenu: o tome kako se putem koncerata i javnog prostora vrši kulturna kolonizacija, dok se istovremeno briše i potiskuje naše sjećanje, naše vrijednosti i naši heroji. Više o tome pročitajte ovdje. Kultura sjećanja ili iluzija Lepe Brene
Naš odnos prema šumadijskoj nekulturi reflektira naš odnos prema nama samima. Imamo li dostojanstva? Imamo li iskreno poštovanje prema našim šehidima, gazijama, i simbolima borbe za slobodu – ili smo upali u zamku licemjerja i zaborava? Doduše, posljednjih dana dižu se glasovi, pišu se statusi, pokreću inicijative da se barem ove godine vašari odgode. Dobro je da je tako. Čak i zakašnjela spoznaja može biti ljekovita – ako zaista iz nje nešto naučimo. Jer nije problem samo u neodgovornim pojedincima koji organizuju ova veselja. Problem je sistemski. Podsjećam da još uvijek nije usvojen Zakon o značajnim datumima, događajima i ličnostima u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata na području Unsko-sanskog kantona.👉Tekst nacrta zakona dostupan je ovdje. Nacrt Zakona o značajnim datumima, događajima i ličnostima USK
U vrijeme dok sam služio u vladi premijera Mustafe Ružnića kao ministar za pitanje boraca i ratnih vojnih invalida USK-a smatrali smo ovaj problem jednim od prioriteta rada ministarstva (uz formiranje Muzeja 5. Korpusa u krugu kasarne “Adil Bešić”), te sam aktivno uz naše komandante i profesionalce iz ministarstva učestvovao u kreiranju i delegiranju Skupštini USK-a na usvajanje Zakona koji je trebao konačno uvesti red u oblast obilježavanja značajnih događaja, te definisati nadležnosti, način obilježavanja, finansiranje, odgovornost. Međutim, 2022. godine, zbog političkih igara i neodgovornosti, Skupština USK-a ga nije usvojila. Rezultat? Improvizacija. Bezvlašće. Vašari na dan pogibije generala Nanića.
Zato danas postavljam nekoliko pitanja, ne samo političarima koji ga nisu podržali, već svakome od nas: Hoćemo li zauvijek ostati taoci zaborava i „naknadne pameti“? Jesmo li sposobni organizirati vlastito sjećanje, a da nam to neko drugi ne diktira? Imamo li dovoljno snage da kažemo – dosta je – i uspostavimo sistem koji čuva našu čast, a ne jeftinu zabavu? — Kultura sjećanja ne smije biti samo emotivni trenutak. Ona mora biti utemeljena, organizirana, zakonski zaštićena – jer samo tako može preživjeti i održati sve pokušaje brisanja i zamjene tuđim narativima. Goethe je izrekao mnogo mudrih misli, ali možda najmudrija mu je ona da znanje nije dovoljno i da znanje treba primjenjivati. Krajnje vrijeme je da iz sjećanja izađemo – u djelovanje.