Gornja Koprivna – Nakon snažnog nevremena koje je prije nekoliko dana pogodilo Gornju Koprivnu, jedan od najneobičnijih prizora ostao je dugo tema u selu – krov jedne kuće završio je na susjednom zemljištu. Naizgled, riječ je o još jednoj posljedici prirodne nepogode. No, kako to često biva u malim sredinama, ispod srušenog krova krije se mnogo dublja, ljudska priča.
U središtu ove komšijske drame nalaze se dvije porodice čiji su odnosi već godinama zategnuti. Jedna strana odlučila je da prekine šutnju, pa se sin gospodina Juke oglasio porukom u kojoj iznosi svoju verziju dugogodišnjeg sukoba:
“Veliki selam od Juke i Jukinih sinova! Ovako da vam napišem i objasnim: Jukini nikad nisu otimali, već su svima poznati po dobroti i pomaganju. Ovome nečovjeku moj otac je digao sprat kuće kad ga je njegov vlastiti otac istjerao iz kuće.”
Kako tvrdi, njihova porodica je nebrojeno puta pomogla komšiji u nevolji – od gradnje kuće do ustupanja zemlje. Međutim, odnosi su se vremenom narušili. Danas, kaže, umjesto zahvalnosti, dobijaju tužbe.
“Nečovjek i njegov sin svaki dan idu u opštinu i tuže nas za put, a naš je put. Njegov balkon izlazi skoro do naše međe — ne branimo mu prolaz, ali on bi da otima još više.”
Kada je nevrijeme srušilo krov, očekivala se barem privremena solidarnost. Umjesto toga, tenzije su eskalirale:
“Što se krova tiče, neka plati radnike pa neka pokupi krov. Neće na našu zemlju! Jer ni sa jednim komšijom ne govori. Znate onda ko je on.”
U poruci se osjeća mnogo više od ljutnje – ogorčenost, razočaranje, pa i tuga. Riječi koje slijede najbolje oslikavaju dubinu tog osjećaja:
“Imao bih ja roman da pišem o svemu ovome. Bujrum, pomozite mu, ali znajte: sutra će vam loše uzvratiti, kao što se zahvalio i mom ocu.”
Ova situacija u Gornjoj Koprivni nadilazi problem srušenog krova. Ovdje se radi o godinama prešutnih nesporazuma, zaboravljenih dobrih namjera, i o tome koliko lako nepovjerenje može izbrisati i ono što je nekad bilo prijateljstvo. Ne lomi sve vjetar – ponekad krovove ruši ljudska nezahvalnost.
Jer komšije se ne biraju – ali poštovanje, ono se svakodnevno gradi. I kad ga nestane, ni čitav krov svijeta ne može ga više pokriti.