Dok se narod svakodnevno trucka po magistralama koje više liče na kozije staze nego evropske ceste, glavno preduzeće zaduženo za izgradnju autoputeva – JP „Autoceste FBiH“ – opterećuju afere, uprave se hapse, ne prestaje se pričati o malverzacijama i beskrajnim „rebalansima“ troškova.
Od početka projekta Koridora Vc prošle su dvije decenije, potrošeni su milioni eura kreditnog novca, a rezultat? Par desetina kilometara koji se grade godinama, otvaraju svečano po tri puta i opet – nisu gotovi! Dok svaka nova vlast obećava „historijski iskorak“, radnici na terenu čekaju nove ugovore, izvođači se mijenjaju, a rokovi se pomjeraju kao da su šala.
Umjesto da se gradi, mijenjaju se projekti, šire troškovi, potpisuju čudni aneksi, a tenderi završavaju kod „provjerenih“ firmi bliskih vlastima. Svi pričaju o kilometarima, a niko ne priča o milionima koji su nestali u birokratskoj magli. Primjera je bezbroj, a evo samo jedan: afera „Zenica sjever“, gdje su se troškovi gradnje „čudom“ uvećali, samo je jedna u nizu koja pokazuje kako se javni novac trpa u privatne džepove.
Umjesto kilometara autoputa, dobijamo kilometre izvještaja, saopćenja i izgovora. Umjesto brzine – usporavanje. Umjesto razvoja – zarobljavanje. Srbija, Hrvatska i Crna Gora odavno su nas ostavile u prašini, dok mi slavimo postavljanje table „radovi u toku“. U BiH, autoput nije simbol napretka – on je postao simbol nemoći, korupcije i bahatosti vlasti.
Dok obični građani troše sate putujući po rupama i serpentinskim cestama, direktori i ministri se hvale „projektima stoljeća“. A istina je jednostavna – gotovo da nema metra bez mita. Hoćemo li ikada dočekati da kroz BiH prođemo autoputom – ili će i taj san, kao i sve drugo u ovoj zemlji, ostati zakopan ispod betona i korupcije?
