Omer Filipović rodio se 4. aprila 1953. godine u Ključu, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje, te se zatim uputio na studij historije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je zapažen kao veoma dobar student te odlikovan priznanjem “Hasan Brkić”. Po završetku studija, vratio se u Ključ gdje je dobio posao profesora historije u ključkom Srednjoškolskom centru. Kasnije je dobio i nagradu za postizanje izvanrednih rezultata u prosvjeti, najveće republičko priznanje “Hasan Kikić”.
Omer je, prema svjedočenju njegove kćerke Emine (Filipović) Velić, bio veoma krupan čovjek, fizički jak i uvijek spreman za sve vrste fizičkih ili društvenih aktivnosti.
“O tome svjedoče njegovi angažmani u karate klubu, rukometnom i fudbalskom klubu u Ključu od 1976 do 1992. gdje je obavljao funkcije ili predsjednika ili sekretara navedenih klubova. Bio je veoma aktivan, društveno-politički radnik u lokalnoj zajednici u kojoj je živio”, kazala je za Klix.ba Velić.
Devedestih godina prošlog vijeka, nakon što je primijetio bujanje nacionalizma i masovno okupljanje ključkih Srba oko Srpske demokratske stranke (SDS), Omer se politički aktivisao te bio jedan od inicijatora za osnivanje Stranke demokratske akcije (SDA) u ovom gradu, iako za taj čin nije imao skoro nikakvu podršku bošnjačkog korpusa.
“Kao profesor historije, dobro je poznavao i bio svjestan svega šta se dešavalo sa Bosnom od njenog postanka. Svjesno je preuzeo na sebe obavezu da bude jedan od prvih koji će moći i htjeti Bosnu sačuvati od svih onih koji nisu željeli dobro ni BiH, ni narodima koji u njoj žive”, kazala je Velić.
“Nema napretka u jednom narodu bez više stranaka”
Konsultacije o osnivanju SDA, između ostalog, obavljao je i sa našim poznatim intelektualcem i njegovim rođakom Muhamedom Filipovićem Tunjom, no svega nekoliko dana pred osnivačku Skupštinu desio se poznati sukob na relaciji Izetbegović – Filipović i Zulfikarpašić. Iako se opredijelio za stranu Filipovića i Zulfikarpašića, odlučio je osnovati SDA u Ključu i na čelnu poziciju postavio Asima Egrlića. No, na osnivačkoj Skupštini je jasno rekao:
“Danas sam osnovao jednu bošnjačku stranku, ako Bog da, poslije ovog osnivačkog skupa, počet ću raditi na osnivanju druge bošnjačke stranke, jer nema napretka u jednom narodu bez više stranaka…”
Nakon toga, zajedno sa bratom Muhamedom, počeo je raditi na osnivanju Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO), da bi ubrzo postao i njen predsjednik. Interesantno je da se Omerova porodica još tada izjašnjavala Bošnjacima, zbog čega su ih mnogi smatrali izdajnicima. Unatoč tome, a prema svjedočenju Omerovog brata, Ključ je bio jedina općina u cijeloj BiH u kojoj SDA i MBO nisu bili u svađi.
“Omer je vodio i SDA i MBO. Bio je alfa i omega ukupnog političkog života u Ključu. U ono vrijeme svi smo bili politički neiskusni i političke kukavice. Jedini je Omer imao petlju da sam izađe pred Srbe i da im kaže što misli. Ja, kao njegov brat, pošto sam uvijek bio uz njega i podosta znam, mogu reći i za sebe isto što i za ostale, da sam tek poslije logora dobio neku hrabrost”, rekao je u jednom ranijem intervjuu Muhamed Filipović, koji je preminuo prije nekoliko godina.
Na prvim višestranačkim izborima zajednička lista SDA i MBO osvojila je 20, od ukupno 61 odbornika u Ključu. Opozicione partije (reformisti, komunisti, socijalistički savez) dobili su 10, dok je SDS imala čak 31 odbornika i sama je mogla krojiti vlast. Omer je izabran za potpredsjednika Skupštine Općine Ključ ispred MBO i na toj funkciji je ostao do početka ratnih dešavanja.
Pomogao hrvatskim izbjeglicama u Ključu
Početkom rata u susjednoj Hrvatskoj, negdje u jesen 1991., iz Slunja je u Ključ pristiglo 25 autobusa Hrvata izbjeglica. U gradu ih je zaustavila policija, koja je u tom periodu još bila zajednička.
“Iz svoje kancelarije, iz Općine, vidim autobus, spazim Omera. Siđem, shvaćam šta se događa. Omer kaže: ‘Hrvati. Srbi ih zaustavljaju… Kako pomoći narodu. Nemoćni smo da im pomognemo, nema ovdje ni naših hrabrih ljudi’, kaže. Dolaze policajci, vojnici, govore: ‘To su zenge, to su ustaše’. Tuku ljude, mi gledamo. Omer mi šapće da odem do Atifa Džafića, komandira policije, da mu prenesem poruku da se naši što prije isključe. Atif je to ispoštovao i povukao je sve milicionere Muslimane”, prepričao je taj događaj Omerov brat Muhamed.
Tada su samo Omer i Muhamed Filipović, Nihad Stričević i Saud Nišević pristigli u pomoć izbjeglicama.
“Omer tada preuze iz pekare sve što je bilo kruha, otkupi ga i predade izbjeglicama, s paštetama i mesnim narescima. Kad je prošao i taj dan, sutradan se kroz Ključ pronosila priča nama: ‘To su najveće ustaše! Hrane ustaše…”, ispričao je Muhamed Filipović.
O ovom slučaju oglasio se i Omer:
“Stidim se kao Ključanin postupka kojim je bačena ljaga na moj grad. U to ime u svojstvu predsjednika Općinskog odbora Muslimanske bošnjačke organizacije i potpredsjednika Skupštine općine Ključ izražavam žaljenje i molim za oprost sve one starce i djecu, sve izbjeglice iz tog nesretnog konvoja u ime humanosti i prijeko potrebnog mira i poštivanja ljudskih prava bez obzira na porijeklo”, napisao je u članku objavljenom tih dana u sarajevskom Oslobođenju.
Referendum o nezavisnosti, početak sukoba
Omer je radio na pripremama za referendum nezavisnosti 1992. godine, unatoč žestokom protivljenju i opstrukcijama članova SDS-a. Dana 29. februara sa bratom Muhamedom je otišao do portira u zgradi Općine i zatražio zastavu (SR BiH).
“Omer je izvjesi na zgradu Općine. Nakon nekog vremena, vratimo se Omer i ja – kad nema zastave!… ‘Ko je skinuo zastavu’, pitamo portira. ‘Skinuo je sekretar općine Jovo…’ Psujemo i Omer i ja… Mislimo da pronađemo drugu zastavu i ponovo je istaknemo. Onaj portir, pokojni…, kaže: ‘Imam ja još jednu zastavu. Kad je Jovo sve pokupio, ja sam jednu sklonio’. Omer izvjesi zastavu na jarbol, vrati se portiru i zatraži mu sve ključeve od kancelarija. ‘Ako neko bude tražio ključeve, reci da ih je uzeo potpredsjednik Općine”, ispričao je Muhamed Filipović i dodao da je zastava ostala na zgradi Općine.
Nakon što je postalo izvjesno da će doći do sukoba, formiran je štab Teritorijalne odbrane Ključ na čijem čelu se nalazio Omer Filipović.
Početkom maja 1992. godine srpske snage počinju nametati svoju vlast u gradu, Bošnjacima i Hrvatima se masovno dijele otkazi, a na tabli u Domu zdravlja istaknut je natpis na kojem piše “Hrvatima i Muslimanima zabranjen pristup”. Dana 27. maja, vlast je službeno uspostavljena, a od tada počinju i zločini nad nesrpskim stanovništvom.
“Nesretnik koji voli Bosnu više od sebe i svoje krvi”
Tri dana kasnije, 30. maja Omer Filipović je uhapšen i priveden u policijsku stanicu na ispitivanje. Tu je u pismenoj formi svoje izjave kreirao čak i naslovnu stranu, na kojoj je napisao:
“Filipović Sulje Omer. 4.4.1953, Ključ. Profesor-poručnik. Oženjen, otac dvije djece. Nesretnik koji voli Bosnu više od sebe i svoje krvi”.
Nakon toga, zajedno sa bratom Muhamedom odveden je u logor Stara Gradiška, a potom u logor Manjača.
“Kad smo došli na Manjaču, pitanja, upisivanja. Pita jedan: ‘Jesi li ti upisan?’ pa odmah dodaje – ‘Nisi.’ Pitam Omera što je ovo. To je bilo njihovo posebno pravilo, da ne primaju novog logoraša, ako ga nisu premlatili na svoj način. To je taj upis. Dakako, tu su nas potom dobro izdegenečili. Omer je prošao bez ijednog udarca. Ja sam dobio. Lupnuo me je i ja sam pao. Omer se sagnuo da mi pomogne, a četnik će na njega: ‘Šta diraš ustašu?’ ‘Moram, reče Omer, to mi je brat’. ‘E, kad ti je brat, evo i tebi”‘ – viknu. Tad Omera prvi put počinju tući”, ispričao je Omer Filipović.
Ubijen na Manjači 28. jula 1992. godine
Koliko je Omer bio principijelna ličnost, posvjedočio je i njegov rođak Nedim Filipović.
“Omer mi je jednom rekao: ‘Nihade, mene hoće na televiziju. Tjeraju me da dam izjavu za televiziju kako su zelene beretke započele rat u Ključu, kako s nama postupaju dobro ovdje na Manjači i sve u duhu Ženevske konvencije, a ja to odbijam, jer to ništa nije tako’. Omer to nije htio, pa je komanda logora dala mig da se primjene druge metode; kako je meni moj isljednik rekao tokom mog isljeđivanja: ‘Drzak je Omer, pripremili smo mi druge metode za njega”, ispričao je Nedim Filipović.
Nakon njegovog odbijanja saradnje s komandom, otpočinju brojne druge torture nad njim, pa je vremenom gubio fizičku snagu. Dana 28. jula je izveden pred štalu, iza osam sati, gdje su ga tukli. U jednom trenu Omer je skočio u minsko polje.
“Mislio je: skočit će na minu i ubit će šest četnika koji tuku. Četnici, kad su shvatili u kakvom je stanju Omer, da se tetura, da će pasti, da će pasti na mine i sve ih skupa uništiti, počinju ga nagovarati, moliti da izađe iz minskog polja. Omer im obeća, uz uvjet da prestanu tući Esada Bendera. Četnici obećaju. Potom Omer traži da Esada odvedu u štalu. Četnici i to naprave… Ne znam što je dalje bilo. Znam da su Omera zgrabili i bacili u jednu rupu. On je izdahnuo 28. jula u 23:10 sati”, rekao je njegov brat Muhamed.
Kada su kombijev odvozili njegovo iz Manjače, čitav logor, bez ijednog izuzetka, stajao je na nogama.
“Prolazim, svi ustaju na noge u znak počasti i priznanja rahmetliji, mučeniku Omeru. Svi gledaju prema kombiju u kojem je rahmetli Omer. Tako se, nijemi, opraštaju od njega. Ali, ipak je jedan četnik smogao snage i rekao: ‘Ispraćate svog vodu. Ovako ćete i vi, sve jedan po jedan”, ispričao je Muhamed Filipović.
Kćerka Omera Filipovića kazala je da je njen otac umro u najtežim mukama.
“Danima nije dobijao hranu, bio je u samici i niko mu nije smio prići. Zlostavljali su ga danonoćno na najbrutalnije moguće načine. Njegovi mučitelji su osuđeni presudom Osnovnog suda u Banja Luci u maju 2006., i to samo njih trojica, Željko Bulatović Bula, Siniša Teodorović i Zoran Gajić. Tata je prvi put sahranjen u Banja Luci, 1. avgusta 1992. godine, a rahmetli mama i ja smo bile na toj dženazi, a kasnije je 20. novembra 1998. ekshumiran i sahranjen na šehidskom mezarju u Ključu”, rekla je Emina.
Nakon rata, srednjoškolski centar u Ključu dobio je ime po njenom ocu. Ipak, početkom 2000-tih, čudnim spletom okolnosti, naziv Mješovita srednja škola “Profesor Omer Filipović” je ukinut.
“Mješovita srednja škola u Ključu je nosila naziv Mješovita srednja škola “Profesor Omer Filipović” od marta mjeseca 1997. Godine, a na osnovu inicijative Općinskog vijeća općine Ključ. Kasnije, u novembru mjesecu 2006. godine došlo je do pokretanja procesa promjene naziva škole, navodno zbog pritisaka međunarodne zajednice, jer kao Javne ustanove ne bi smjele nositi nazive po osobama koje imaju vezu sa zbivanjima od 1992-1995. godine. Kasnije se ispostavilo, da nikakav akt ni uputa nije došla na adresu imenovane škole, u smislu da se mora promijeniti naziv, nego da je to bila pusta volja pojedinca, tadašnjeg direktora MSŠ, koji je obmanuo javnost kazujući im da nastava u toj školskoj godini neće biti verifikovana ukoliko se odmah ne izvrši promjena. Sa tim istim informacija se obratio i Općinskom vijeću na što je napravljena i pismena reakcija prema Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK”, ispričala nam je Emina Velić.
Ipak, Skupština Unsko-sanskog kantona je nakon čitavih 12 godina vratila naziv Mješovita srednja škola “Profesor Omer Filipović” i ispravila svojevrsnu nepravdu prema Omeru Filipoviću.
“Vraćanje naziva školi je uspostavljanje pravde. Dokaz da je pravda spora, ali dostižna. O ponosu našem neću govoriti, jer sve je već rečeno kroz lik i djelo mog rahmetli oca. Sve je on to sam ostvario i zaslužio, a malo je takvih kao on. Nikad nije izdao narod za koji se borio. Do posljednjeg dana i daha je ostao sa njima. Ja ponosno i uzdignute glave koračam ulicama našeg grada, zahvaljujući svemu što je moj otac ostavio iza sebe”, kazala je za kraj Emina (Filipović) Velić.
