U vremenu kada su fabrike radile punim kapacitetom, kada su ljudi s osmijehom dolazili na posao i kada se u svakoj smjeni osjećao elan i ponos — Pećigrad kod Cazina bio je dio te lijepe priče.
Danas, uz sliku ljudi iz pekare koji vrijedno rade, mnogi se prisjećaju tog vremena i ostavljaju komentare koji su istovremeno i nostalgični i gorko realni.
Jedan od čitatelja poručuje:
“Neki nas ubijediše da ovo nije bilo dobro vrijeme, a obećaše neko novo, bolje. Sad imamo što imamo — je li to bolje, svi vidimo i osjećamo. A istina je, nije do njih, do nas je. Kada dajete svoj glas, mislite kome ga dajete. Sve je u rukama građana. Ako ste sretni, onda ništa.”
Drugi dodaje:
“Nikad više neće fabrike raditi kao nekad, nikad više ovoliko radnika u smjenama. Tada nisu postojale stranke lopovske, tada se znalo red i rad. Lijepa stara vremena… nikad ljepša nisu bila. Neka priča ko hoće šta — vidi nam se sada ta ljepota. Lijepa uspomena.”
Posebno snažan utisak ostavlja komentar u kojem se evocira slavna prošlost domaće konditorske industrije:
“Koliko ljepote, mladosti i elana na jednom mjestu… Tada su se naši pogoni takmičili rame uz rame s Krasom, Soko Nada Stark, Koestlinom, Jafom. Naše bonbonjere su bile hit u JAT-ovim avionima koje su posluživale stjuardese zajedno s Lufthansa i Lloyd kompanijama. Imali smo izvozne kompanije poput Flavorexa, koje je vodio naš zemljak iz Todorova, Husein Henri Melkić. Imali smo znanje, tehnologiju, Tops, mazu, kremipan, bevipan… Imali smo — sve.”
A danas? Danas imamo radost što još uvijek postoje vrijedni ljudi poput onih u pekari iz Pećigrada. Njihovi osmijesi, njihova volja i trud podsjećaju nas da duh tog vremena nije nestao — samo čeka novu šansu.
Sjećanja su važna, ali odgovornost je na nama. Ne čekajmo bolja vremena — budimo ljudi kao nekad i napravimo ih sami.