Te noći, vraćamo se s rođendana drugarice, Uroš Đurić i ja. Prelazimo opelom tramvajske šine, pa uzbrdica pored Kalemegdana. I ide muzika, na početku Fun Lovin’ Criminals, a kad izbijemo na nizbrdicu Kneza Miloša, odvali Uroš Prince & Revolution. I kaže: “Gledao sam ga, koncert na Valdstadionu u Frankfurtu, bio sam na terenu, ne na tribinama, na terenu gdje je Katalinski dao gol na majstorici, protiv Španije i kada smo otišli na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.”
Gol Katalinskog
Kada sam izašao iz opela, počelo je da se odmotava. Katalinski, gol protiv Španije, gastarbajteri s jugoslavenskim zastavama, i “Pozorište u kući” bilo je posvećeno toj utakmici života.
Da li je tada počeo svjesni život? Život koga se sjećamo? Od tog gola Katalinskog, od tog albuma sa sličicama za Mundijal u Njemačkoj?
Fudbal, dva treninga na Partizanovoj šljaci, u komšiluku, ušao sam u juniorski tim… Prva lična pobjeda u životu. Bio sam prosječan klinac. Iz Dugmetove “Eto baš hoću” – “Prao prije ručka rukice, za mamine goste učio pjesmice”.
Gledao sam kroz prozor stana cisternu s mazutom crvene kabine čiji je cilindrični “stomak” bio uprljan gorivom koje je danas za ekološki osvešćene stanovnike nepodnošljiva stvar. Vojno naselje, priljubljen uz prozor gledam u svijet dok Čarli i Čepa urlaju na motorima i krugovima oko naselja. Kasnije je jedan od njih bio inspektor a drugi delinkvent, a u mladosti smo svi isti. “Skoro da smo isti” (prvi solo album Željka Bebeka dok je pjevao još u „Bijelom dugmetu“). A naselje “Stevana Filipovića”, na rubu Hajd parka. Vojno naselje. Naselje vojnih lica. Otac mi je bio vojno lice, a mama knjigovođa. Kao i Bregoviću. Kada sam to saznao, bilo mi je kao “Završio iste škole kao i idol”.
I onda, jedno veče. Prasak, suhi led, onaj dim s koncerata rok bendova, sve to na televiziji vidim prvi put. I… „Bijelo dugme“. Bebek sa cilindrom i minđušama, Bregović sa spuštenom gitarom, Vlado Pravdić sa hemondom na čijoj bočnoj strani je bilo bijelo dugme. Logo benda. Ništa više nije isto. Na Novogodišnjem vašaru trešti drugi album Dugmeta i nadjačava zvuk motora sa Zida smrti. Prestao sam sa željom da budem fudbaler, da vozim MZ bez auspuha na drvenoj vertikali od šest i po metara…
Dolazi novi svijet. „Bijelo dugme“, rokenrol, divlje, uzbudljivo, drugačije… Tata mi kupuje album u Jugotonovoj prodavnici u Nušićevoj, od Pece, na istom mjestu gdje danas ploče prodaje njegov sin.
Svi na konjima
I po cijeli dan sa novih zvučnika A1 “Bosanac”, pa B1 “Požurite, konji moji”. Unutra omot Dragana S. Stefanovića. A u tom fotoalbumu Borike, selo kod Rogatice u kome je „Bijelo dugme“ spremalo ovaj album, “Šta bi dao da si na mom mjestu”, koji će snimiti u Londonu. Nakon toga su svjetski mediji objavili priču o Borikama, koje je vođa grupe Goran Bregović nazvao “rajskim ostrvom na Balkanu”. Borike, ergela, konji, Bregović jaše konja, svi su sa i na konjima, Vlado Pravdić ima i ovcu na leđima, svi jašu osim Bebeka koji se plašio valjda jahanja i konja. Znao sam sve. Učio sam sve. Upijao sam sve vezano za „Dugme“.
Na mom Tosca gramofonu i zvučnicima EI Niš, nultoj tački svih YU diskofila, vrti se „Dugme“ po cijeli dan. Moj brat, osoba s hendikepom, dolazi vikendima kod nas. I on sluša. Ne zna da izgovori „Bijelo dugme“. U njegovoj verziji to je “Delo dume”, zna sve pjesme jer ih repriziram do iznemoglosti. Moja komšinica, kćerka vojnog lica, tata iz Bosne, cinkari me u školi. Podjebavanje, i nadimak “Bijelo dugme, zaneseni gospodin” čujem na odmorima. Do tog ponedjeljka sam bio iznivelisan sa razredom, od tog ponedjeljka prije podne ulazim u taj bitni raskorak. Popuštanje u školi. A “uvijek sam bio pametno dijete…” (“Eto baš hoću”, Bijelo dugme).
„Bijelo dugme“ je mijenjalo svijet. Naš svijet, jugoslavenski. Jugoslavija je postojala i prije „Bijelog dugmeta“, a poslije „Dugmeta“ je prestala da postoji. Sve je to simbolično. Zato je „Bijelo dugme“ najveća jugoslavenska priča.
„Bijelo dugme“ je otvaralo i pomjeralo granice kojih nije bilo prije njih. Jedna od priča s početka karijere je da je „Dugme“ prodalo više primjeraka, tog drugog albuma, nego što je u Jugoslaviji bilo gramofona. To će Goran Bregović lijepo opisati – da nije bilo nekoga ko je sve to uradio prije njih. Svirao je džinovske koncerte, prodavao ploča više nego što ima gramofona, izazivao histeriju koju su analitičari samoupravne stvarnosti nazvali “dugmemanija”. Do tada su bendovi svirali, učili, a kasnije se ošišali, završili fakultete, oženili se, i sve u rok službe do parcele za vječnost.
Kako je „Dugme“ uspjelo u svemu onome što nije nikome prije njih? Ovih dana sam se nekoliko puta našao s Goranom Bregovićem i u dugačkim razgovorima sam ga pitao i o tome. Posao analitičara društvenih prilika podrazumijeva i “slobodnu formu i mišljenje”. Tako su se u postjugoslavenskom periodu javile teorije da je „Bijelo dugme“ bilo projekt države Jugoslavije. U nekom srednjem Titovom putu između Istoka i Zapada trebalo je naći nešto što bi bila kontrolisana zabava za mlade. Nešto što bi opilo omladinu ali u dozama koje bi se mogle kontrolisati.
Pojedini analitičari odlazili su toliko daleko kao da je „Bijelo dugme“ režirano i skuvano u laboratorijama Udbe. Oduvijek sam smatrao da su sve te teorije dolazile od ljudi koji nikada uživo nisu vidjeli crvenu lampicu Maršalovog pojačala. Dakle, nisu nikada vidjeli rok bend u praksi. Lupetanje gluposti je odomaćeno u analizi velikih pojava, a „Dugme“ jeste bilo velika pojava.
Siniša Škarica, legendarni muzički urednik Jugotona, diskografske kuće koja je izdavala ploče „Bijelog dugmeta“, bio je na metar od Bregovića i ekipe tokom snimanja i izdavanja nekoliko albuma benda. Pitam ga kako on, kao ekspert, ali i kao osoba koja je bila svjedok godina uspjeha vidi razlog što je baš njima uspjelo ono što nije nikome prije njih u ondašnjoj državi.
– Hm, pisao sam to i u knjizi o „Bijelom dugmetu“. Rekao bih da se odgovor nalazi u skoro prekonoćnom uspjehu! Samo oni koji su preko noći uspjeli mogli su mijenjati sliku, muzički reljef nekog društva, neke sredine. Sporovozno se to nije moglo, što naravno ne znači da je prekonoćni uspjeh to i garantirao. Daleko od toga. Ali Elvis Prisli i „Beatlesi“ to jesu i svojim pojavama mijenjali su povijest pop glazbe. Pisao sam o opijenosti iznenadnom slavom tužnim povodom smrti Erica Carmena, momka koji je početkom 1970-ih predvodio američke pionire ’power-popa’ The Raspberries, poznate između ostalog po svojoj (njegovoj) uspješnici ’Overnight Sensations (Hit Record)’. Pjevali su: ’Znam da zvuči smiješno / Ali nisam u tome zbog novca.’ I vjerovali smo im, premda na koncu nisu ostvarili svoje ’najluđe snove’. No, prekonoćni uspjeh „Dugmeta“ također kao rezultat gladi za slavom, potrage za vlastitom glazbom i vjere u ono što rade, postao je jedan od onih povijesnih, koji mijenja svijet oko sebe. I povjerovali smo im. To je valjda jasno. I bili su zaista prekonoćni: došli su s ’Topom’ i uspjeli se tamo gdje su pod drugim imenom, zapravo imenima, već godinama sanjali. Par mjeseci potom s ’Da sam pekar’ te žurno s albumom ’Kad bi’ bio bijelo dugme’ pokorili su mladost, osvojili široku publiku i šokirali kulturnu javnost potvrdivši da je u potrazi za autentičnim rock izrazom i stjecanjem građanstva poslije više od desetljeća marginalnog epigonstva rocka, getoiziranog na terenu omladinske supkulture, baš njima, činilo se, apsolutnim početnicima, uspjelo ono za čim je odrasla jugoslavenska estrada deklarativno već od pedesetih godina tragala – kaže Siniša Škarica.
Veliki jugoslavenski dizajner Mirko Ilić radio je kao grafički urednik „The New York Timesa“, radio za „Time“ magazin… ali na početku, mnogi ga se sjećaju kao kreatora omota albuma novog talasa, ilustracija za zagrebački Danas, Start, stripova. Prije nekoliko godina radio sam intervju s njim za Nedeljnik kada je ilustrovao naslovnu stranu našeg magazina. Nekoliko dana po izlasku tog broja mi je javio da je Bregović odmah prepoznao njegov rad i nazvao ga. Mirko Ilić je radio tri verzije omota albuma „Bijelog dugmeta“ “Doživjeti stotu” i sva tri omota su u prestižnoj kolekciji njujorškog muzeja MoMA.
Pitam ga šta je promijenilo „Bijelo dugme“ u našoj jugoslavenskoj stvarnosti.
“Muzička stvarnost se iz velikog amaterizma i entuzijazma, ne zaboravite ono VIS ispred imena bendova, pretvorila u veliki muzički biznis”, definiše Mirko Ilić Bijelo dugme.
U tim mojim prijelomnim nedjeljama kada mi se sve promijenilo, razbolio sam se pred koncert „Bijelog dugmeta“ u hali “Pionir”. I tada sam spoznao da rokenrol ima nevjerovatnu moć u mom slučaju. Kad god bih na malom tranzistoru čuo veliku najavu za nastup u “Pioniru”, meni bi spadala temperatura, ozdravljao bih i tako do sljedeće reklame. Toplomjer mi je svjedok. I bi to veče, nešto kasnije, veče u “Pioniru”. Moj prvi koncert Dugmeta. Razmijenio sam utiske s Milivojem Čalijom, nekadašnjim muzičkim urednikom i direktorom marketinga B92. Obojica smo bili to veče u “Pioniru” i sigurno deset godina mlađi od najmlađih te večeri. Bio je i zemljotres koji je dobacio merkalije i rihtere sa Karpata na Palilulu. Veliki zemljotres u Rumuniji, Studio B je prekinuo program. Mi u hali “Pionir” nismo osjetili ništa jer smo prisustvovali zemljotresu koji je bio jači. Prvi put sam to vidio uživo. Narandžasta pečurka koja se izdigla nad binom i suhi led i dim koji ju je prekrio. I izlaze oni. Bijelo dugme. Ne želim ništa da budem u životu, nego rok muzičar. Sve je dosadno van ovog svijeta. Meni je bila potrebna mašta. Jedna ogromna eksplozija mašte koja je eksplodirala u mom životu da mi pokrene stvarnost koja je bila škola, divni ali zabrinuti roditelji, bolestan brat… Rokenrol biografije su nakrcane djecom sa defektima puberteta i različitošću. Bijelo dugme i ulazak u rokenrol – to mi je pomoglo da odjebem okolinu. Od tada to radim istrajno i posvećeno.
„Bijelo dugme“ je farbalo svijet oko nas. Ne samo u “bijelo”. Natjeralo te je da se ohrabriš i ne budeš oni koji su malo svirali, pa studirali, pa se ošišali, oženili i ušli u mašinu. Želio si da budeš različit i da ne budeš to. Bregović je imao tekstove o tim ljudima iz srednje klase, ti obrazovani likovi kojima dopizdi u životu. To vam je “Američka ljepota” prije tog filma. To vam je pjesma “Dobro vam jutro, Petrović Petre”. Ono “Ja da vam kažem, ja da vam kažem… Sve u… materinu”, da odjebeš rutinu kad te samelje kao Kevina Spejsija u “American Beauty”. Ili u “Eto baš hoću” … “Hoću bar jednom, baš hoću, da budem blesav i vala neka ću.” Kad tip popizdi, tip koji je sve stizao na vrijeme, i školu i fakultet i brak i posao… I pukne, ne može dalje i “iskoči kao osigurač” u toj utreniranoj rutini.
Imate sve to u „Bijelom dugmetu“: i erotike, i politike, i smijanja liku iz srednje klase, i seoske poštare, konje, selo i grad, bitangu i princezu, drogu, radne akcije, hapšenje, zabrane, obožavanje, padanje u nesvijest što priliči pojavi “dugmemanija”.
Goran Bregović će reći: “Ja sam dijete iz srednje klase, moj otac je bio vojno lice, majka knjigovođa. Imam taj ukus djece iz porodica srednjeg staleža. To je ukus koji je naš, normalan, prirodan, i iz tog ukusa je ta muzika pisana.”
Branimir Dimitrijević Tucko je scenarista, reditelj, art-direktor i kreativni direktor. Sa Borisom Miljkovićem napravio je vizuelni identitet beogradskog novog talasa stvarajući kultnu TV emisiju „Rokenroler”. Snimio je i prvu VHS muzičku kasetu Jugoslavije – „Uspavanku za Radmilu M.” „Bijelog dugmeta“. Radio je s Emirom Kusturicom, Srđanom Šaperom, Goranom Bregovićem… U advertajzingu je radio i za Genex i za Unilever. I za JNA, MUP i za Lajbah. Za British Airways, Univerzijadu, Olimpijadu, Nestle, Mars… Za Saatchi & Saatchi u tri zemlje i na dva kontinenta.
Tucko je moj drug i njega pitam, kao osobu koja je radila za Bijelo dugme i Gorana Bregovića: ko je Goran, a ko je „Bijelo dugme“?
“Jedan od najboljih drugova Gorana Bregovića, ako ne i baš najbolji, jeste Boris Miljković. Bili su i neki drugi u toj funkciji, po neko vrijeme, Aleksandar Mandić, Dragan S. Stefanović, Emir Kusturica… ali, čini mi se, niko toliko dugo kao Boris. Doduše Peca Popović i duže.
Sjećam se, prije nešto više od četrdeset godina, radili smo videokasetu „Uspavanka za Radmilu M.”, prvu videokasetu rok muzike u Jugoslaviji, i bili smo na turneji s Dugmetom. Poslije koncerta u Skopju, otišli smo na večeru u neki restoran. Lijep i prazan. Dugme i nas dvojica. A da, i Raka Marić.
Sutradan ujutro je Bota odlazio u Zagreb da služi vojni rok. Tužnjikavo, zar ne? U jednom trenutku se Goran nagnuo na moju stranu i prošaputao: ’Pokušavam da se sjetim da li smo nas petorica ikad ranije bili zajedno na večeri?’ Ne vjerujem da su i ikad kasnije išli zajedno bilo gdje”, kaže Tucko, pravi pauzu i pita me da li mi treba nešto iz Londona kuda putuje ovih dana.
A onda nastavlja o Dugmetu i Bregi.
“Dugme je imalo veličanstvene prednosti od prvog trenutka. Bosance, Sarajevo i Gorana Bregovića. Goran je bio sve u Dugmetu. On je imao odgovore na sva pitanja, uključujući i nikad nepostavljena. On je i komponovao i pisao tekstove, zvao goste, kompozitore, tekstopisce, muzičare, dizajnere, reditelje, fotografe, novinare, on je davao intervjue, on je zakazivao turneje, koncerte, čak i probe, pravio kalendare, ugovarao honorare, on im je podešavao zvuk na instrumentima, on je dirigovao, on se družio, on je trošio sav svoj život na to. I bio je nepogrešiv u tome svemu.
Ostali, ostali su uživali u tom komforu i nisu postavljali pitanja. Nisu se baš borili za svoju slobodu u toj tamnici. Ako je Bosna bila Jugoslavija, onda je Dugme bilo taj socijalizam. U njemu je uživala i publika i učesnici.
A Goran? Goran je bio Tito.
Hazjain, kako smo ga zvali, imao je nepogrešiv instinkt u otkrivanju masovnih halucinacija. Pastirski rok, Borike, radne akcije, Bosanac, Nikola Borota, Duško Trifunović, Dragan S. Stefanović, studio Buba švaba… Bez ikakvog istraživanja, uvijek je znao šta mu je činiti. Nije on otkrivao nove svjetove, nove pravce, nove ritmove i harmonije, ponekad čak ni nove melodije, „bolje je da liči na nešto nego ni na šta“. On je jednostavno na svakoj raskrsnici birao sebi put kojim je neko već prošao ili bar ugazio travu. Nikad nije birao puteve posute srčom i trnjem. Sjećam se jedne rasprave sa njim u vezi s videoprojektom ’Put oko svijeta’, kad sam, poput svakog ciničnog pametnjakovića, pokušao da ga ubijedim da nešto ne zna, da ne može da uradi i da treba da odustane. Otresao me je hladno, govoreći ‘Kad me život pritjera uza zid, svega se sjetim’. Goran Bregović je, iznad svega što je, jedan hrabar čovjek”, finišira Branimir Dimitrijević Tucko svoj opis Bregovića i „Bijelog dugmeta“.
Uroša Đurića, svog velikog prijatelja, upoznao sam u periodu kada smo bili daleko od vozačke dozvole. Jedva da smo se brijali. Bio je to pank period. Tek kasnije smo shvatili da smo bili zajedno, a da to tada nismo znali, na jednom koncertu Smaka u, gdje bi, nego u hali “Pionir”. Ali u doba upoznavanja bio je dakle pank, nismo pričali ni o Smaku, ni o Bijelom dugmetu. Došlo je novo vrijeme. Svirali smo zajedno u bendu Urbana gerila, on, ja, Cane (Partibrejkers) i Vlajsa Arsenijević, pisac. Vježbali smo kod Uroša u Mutapovoj. Dogovarali se preko fiksnog, i precizno bismo se dogovarali. To je na ono “kako ste se nalazili prije mobilnog?”. I jednom tako mene na fiksni pozove Cane, tada smo se mi iz benda svaki dan čuli i viđali. Nazove Cane, moj brat je došao na vikend iz doma za osobe sa invaliditetom. Pričamo Cane i ja o muzici, kad moj brat odjedanput: “Delo dume”. Cane pita: “Ko kaže Bijelo dugme?” Tada mi nismo spominjali „Bijelo dugme“, jer nadobudni pankeri, od nas počinje svijet. Dobro, i od Džonija Rotena. Ali mom bratu je muzika, rokenrol, oduvek bilo Bijelo dugme, delo dume, štagod, “Rokenrol, ništa mudro, ali mi se sviđa baš to” (Bijelo dugme).
O tom periodu panka i novog talasa koji treba da pomete sve prije njega pričao sam sa Bregom i to ćete čitati u nastavcima intervjua s njim. Ali bilo je tako.
Vidite i autobiografiju Eltona Džona kada priča s Rodom Stjuartom i pita ga da li je vidio šta Roten priča o njima. Okej, Dugme smo tada malo spominjali, preskočili smo koncert novovalnog perioda u “Pioniru”, visili smo mi pankeri u parku. S nama i Maja Mijatović, kćerka prvog predsjednika kolektivnog predsjedništva Jugoslavije nakon smrti Tita. Njena sestra Mira bila je djevojka Gorana Bregovića, bila je kasnije i djevojka Nebojše Krstića iz Idola. Pitao sam Maju šta je njen tata Cvijetin, partizan, prvoborac, učesnik Igmanskog marša, mislio o dva frajera njene sestre. Rekla je da je Bregu više volio od Krleta. Pomislio sam da bi moja mama sigurno više voljela Krleta, jer kao studira medicinu, lijepo ošišan, a Brega je zajeban (“Zašto me ne podnosi tvoj tata?”, Bijelo dugme).
Omiljeni “zetovi“
Ništa Maju nisam pitao zašto i kako. Sam sam pravio teorije o omiljenim “zetovima”. Da li više voli Bregu zato što je Bosanac kao njen ćale? Ne, pomislio sam. Sigurno mu je, kao bivšem ilegalcu i desperadosu koji je dizao revoluciju, Brega bliskiji a Krle više neka štreberska varijanta. Pada mi na pamet rečenica vođe „Bijelog dugmeta“ koji je negdje s početkom raspada Jugoslavije video iz kola Cvijetina Mijatovića kako sporo bez volje prelazi jednu sarajevsku ulicu. Tada je već bio izgubio obje kćerke, lijepe kćerke (heroin), a polako je gubio i zemlju za koju se borio. Na tom semaforu “nesuđeni zet i nesuđeni tast” koji ga je volio. „Bijelo dugme“ je oduvijek bilo film, neobjašnjive elipse života.
Bregović je prvi koji se bavio pjesmom kao dramskim djelom – ima uvod, zaplet, kulminaciju, peripetije, rasplet, uz tok, ritam, modulacije, brejkove, instrumentalne fraze, ali taj solo… koji se potom prelije u slajd pratnju koja boji vokal do kraja pjesme, meni je to potpuno ludilo, pritom sve teče tako lagano i ubjedljivo kao da jedino tako može biti. Znaš, on je tad imao svega 24 i pitaš se kako je to moguće uopšte, tako superiorno izbaciti cjelovito debitantsko delo. Cio taj temeljni opus prva tri albuma i propratnih singlova – što za „Dugme“, što za druge autore – nastao je između njegove 24. i 27. godine do odlaska u JNA. Ali onda sam ubrzo shvatio da to nije slučajno, da tu kao da postoji izvjesno zakonopravilo, gotovo obrazac.
Cio Hendriksov opus je stao između 24. i 27. Lenon je imao 24 kad su se Bitlsi probili u Americi i osvojili svijet a 27 kad je izdat ’Sgt. Pepper’. Dženis, Morison, Lu Rid, Robi Robertson, svi su postavili fundament opusa u tom dobu, Dilan je s 24 prešao na struju.
– Koliko znam, mati (Bregovićeva) mu je preminula dok je bio na odsluženju vojnog roka u Nišu, doživio sam isto u dvadeset sedmoj na prvoj klapi snimanja „Mi nismo anđeli“ dok je trajala Vukovarska kampanja 1991, i život više nije isti, sutradan se probudiš kao potpuno druga osoba. Stoga i izvjesna oporost koja provejava ’Bitangom i princezom’. Njega je iza ćoška čekao novi talas i vesele osamdesete, mene embargo, hiperinflacija i devedesete. Kao omađijani smo čekali Teversenove bajke zbog Mirze Tanovića i Vlada Gaćine al’ prije svega zbog „Bijelog dugmeta“ i „Teške industrije“ koji su u početku nastupali uživo u studiju i „Dugme“ je izvelo dva trika koji su odnijeli prevagu – kod njih je pažnja bila pravično raspoređena na sve članove podjednako kao u Bitlsima ili Stonsima, dok je u Industriji Vajta usiso svu pažnju do te mjere da su ostali postali nebitni, uključujući i Gabora Lenđela. I drugo – Dugme je u kratkom periodu imalo pregršt hitova koje je samo sipalo ko na traci u svakoj epizodi i to je nešto s čim ne možeš da se nosiš. Samo su zacementirali status neprikosnovenosti – opisuje fenomen „Bijelog dugmeta“ Uroš Đurić.
Ja sam zbog Bregovića htio da upišem filozofiju, kasnije sam htio kibernetiku zbog Brajana Ina. A upisao sam i završio mašinstvo, dugo studiranje jer sam filozofirao o životu u praksi, ali položio sam kibernetiku. Ja sam zbog „Bijelog dugmeta“ i zbog nekih drugih zavolio Pikadili u Londonu, i uvijek odem i ovjerim ovu lokaciju, i zato fotografije Bijelog dugmeta u ovom broju sa Pikadilija na koji ih je tih osamdesetih odveo Brajan Rašić. Moj brat je umro tri godine nakon povratničke turneje Bijelog dugmeta iz 2005, tata dvije godine prije tog koncerta na Hipodromu, mama šest mjeseci prije mog velikog intervjua sa Bregovićem. Nisam nikome od njih uspeo da kažem da pijem kafu sa čovjekom koji mi je promijenio život.
Odakle je sve počelo
Kurt Kobejn i njegov bend Nirvana odsvirali su 1991. koncert u nekom italijanskom gradiću blizu slovenačke granice i većinu publike tada su činili Slovenci i Hrvati, koji su svakako znali da im je basista Novoselić zemljak. Znao je i Novoselić sa kim ima posla i kome će svirati, pa je po izlasku na binu na “našem” jeziku Nirvanu predstavio riječima: “Dobro veče, mi smo Bijelo dugme.” Bijelo dugme je oduvijek bilo znak raspoznavanja i ulaznica. Ovog 11. maja u Sarajevu se održava koncert „Bijelog dugmeta“, i to u Domu mladih, odakle je sve počelo.
Kako kaže Adis Gojak, menadžer Gorana Bregovića, bit će to simboličan događaj kojim će otpočeti proslava 50 godina benda – 50 koncerata u 50 gradova svijeta i bivše Jugoslavije. „Bijelo dugme“ se vraća na lokaciju odakle je sve počelo i posle čega ništa nije bilo isto. Tačno pet decenija kasnije „Bijelo dugme“ na istoj koordinati odakle nam je promijenilo živote. Možda će i Bregović taj koncert početi riječima kao Kris Novoselić: “Dobro veče, mi smo Bijelo dugme.” Ili će biti ono davno, ona mantra, ono sve – “Ime mi je Bijelo dugme”.
Mora to publika voljeti
U našim razgovorima ovih dana Bregović je ogromni uspjeh objasnio jednostavno: “Bili smo dobri. Bile su to dobre pjesme, i oni su u praksi, u srednjoj školi u Zenici, na koncertima na samom početku benda vidjeli kako se valja velika stvar. A sve velike stvari se najčešće dogode iz nehata, bez režije. I na kraju ima jedna istina – mora to publika voljeti.
