U političkom i akademskom pejzažu Unsko-sanskog kantona malo je ličnosti koje su izazvale toliku pažnju, poštovanje i raspravu kao dr. Jasmin Hušić. Profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću, doktor nauka, istraživač ali i čovjek koji je iz skromnog krajiškog sela Vejinac stigao do skupštinskih klupa – svojom upornošću, radom i odbijanjem da pristane na političku nepravdu, postao je jedna od najprepoznatljivijih figura nove generacije krajiških lidera. Njegov životni put nije put privilegija. Odrastao u siromašnoj mnogobrojnoj porodici, školovanje financirao prženjem kestena, prve radne korake napravio na radiju zahvaljujući podršci komšije, borio se s birokratskim apsurdima, preživio disciplinske progone i pokušaje političke eliminacije. Upravo ti procesi — poniženja, drskost lokalne vlasti i otvorena institucionalna zloupotreba — usmjerili su ga prema politici. Na lokalnim izborima 2020. godine postao je najveće iznenađenje u Bosni i Hercegovini: nezavisni kandidat koji je zamalo porazio politički fenomen Fikreta Abdića. Danas je zastupnik u Skupštini USK, gdje nastavlja zagovarati ustavne reforme, profesionalizaciju uprave i drugačiju političku kulturu Velike Kladuše. Za specijal “Krajiški prvaci pregalaštva” novina “Krajina”, dr. Jasmin Hušić govori otvoreno, bez kalkulacija, o svom djetinjstvu, borbi za obrazovanje, političkim sukobima, ambicijama i viziji jedne drugačije Kladuše, Krajine i Bosne i Hercegovine.
KRAJINA: Rođeni ste i odrasli u Velikoj Kladuši. Kako pamtite djetinjstvo, školovanje i prve godine formiranja ličnosti, onog što vas je kasnije usmjerilo prema pravu i javnom djelovanju za opće dobro?
Hušić: Rođen sam u Velikoj Kladuši, u mjesnoj zajednici Todorovo, u selu Vejinac – na samoj granici s općinom Cazin. Krajina je, u svojoj naravi, umjereno brdovita, pa sam tako i ja rođen na jednom brdašcu, u kući u kojoj se odrastalo skromno i pošteno. Bio sam osmo dijete u porodici, s tim da nas je sedmero ostalo živih; jedno je umrlo prije mog rođenja. Ja sam najmlađi, sedmo dijete, i taj položaj u porodici, negdje na kraju, mnogo toga čovjeku oblikuje: i karakter, i osjećaj odgovornosti, i način na koji gleda svijet. Otac mi je bio puškar – pravi majstor stare škole, čovjek koji je izrađivao kubure i stare vrste pušaka. Imao je samo četiri razreda osnovne škole, dok je moja majka bila nepismena ali dostojanstvena. Zajedno su se, živeći skromno i pošteno, borili da prehrane i održe na okupu porodicu. Odrastao sam uz četiri sestre i dva brata, i sve do izbijanja rata živjeli smo na tom komadiću krajinske zemlje, tipičnim životom jedne prosječne, pomalo siromašne predratne krajiške porodice. Zapamtio sam i onaj komunistički sistem – ne previše, ali dovoljno da znam kako izgleda društvo u kojem se živi u svojevrsnoj predvidljivoj rutiniranosti. Osnovnu školu završavao sam u Vejincu do četvrtog razreda, a od petog do osmog išao sam u školu u Todorovu. Nakon toga sam upisao Gimnaziju u Velikoj Kladuši. Taj period prelaska iz osnovne u srednju školu poklopio se s onim mnogo težim prelazom – iz mira u rat. Porodica je bila siromašna. Otac je radio puškarstvo i obrađivao zemlju, sve što se moglo pretvoriti u kakav-takav prihod, pretvaralo se, ali nas je bilo mnogo – sedmero djece i roditelji. U kući je uvijek bilo sedam do osam ljudi, i sve je to trebalo nahraniti, obući, školovati. Uprkos tome, ili možda baš zbog toga, naučio sam rano da se borim. Gimnaziju sam upisao zahvaljujući vlastitom trudu: kupio sam kestene po šumi, pržio ih i prodavao na pijaci. Od te zarade uplatio sam upisninu i tako otvorio sebi vrata daljeg školovanja. To je bila moja prva, prava životna lekcija o tome da se znanje osvaja, a ne poklanja.
KRAJINA: Nakon gimnazije birate Fakultet kriminalističkih nauka u Sarajevu. Zašto baš taj put i šta vas je povuklo u pravne nauke?
Hušić: Rat je, naravno, prekinuo i moje školovanje i sve ono što je do tada izgledalo kao normalan život. Nakon završetka gimnazije – koju sam, zbog iseljavanja Kladuše i dugih prekida nastave, završio tek poslije rata – našao sam se pred pitanjem kako dalje. Nismo imali nikakvih sredstava, a ja sam ipak želio nastaviti obrazovanje. Tada sam se obratio Eminu Huskiću, direktoru Radija Velika Kladuša i mom komšiji iz Vejinca. Pitao sam ga jednostavno: ima li ikakav posao, bilo šta da radim. Ponudio mi je honorarni angažman na Radiju, ali pod jednim uvjetom – da upišem fakultet. Dogovorili smo se da ću tri mjeseca, od juna do septembra, raditi za ukupno 500 KM, koliko je Radio tada mogao izdvojiti. To je za mene bilo prvo, koliko-toliko formalno radno iskustvo, ali i prvi ozbiljan korak ka daljem obrazovanju. Kad je došlo vrijeme upisa, moj izbor je bio ograničen. Želio sam medicinu, ali to je bilo daleko izvan naših finansijskih mogućnosti. Jedini fakultet koji sam realno mogao upisati, a da nije viša škola, bio je Fakultet kriminalističkih nauka koji je te godine prvi put organizirao dislociranu nastavu u Bihaću. Profesori su dolazili iz Sarajeva, a troškove je pokrivala Vlada Unsko-sanskog kantona. To je za mene bila ogromna olakšica, jer nisam imao novca ni za put do Sarajeva, a kamoli za život tamo. Istina je da nisam imao ni za upisninu, ni za autobusku kartu do Bihaća. To je bila ona klasična krajiška poslijeratna bijeda – ništa ne pretjerujem kad to kažem. Tad je Emin, pored onih 500 KM koje sam trebao zaraditi, dao još 100 KM iz svog džepa, i to prije nego što sam uopće odradio dogovoreni posao do kraja, jer sam fakultet morao upisati ranije. Sa tih stotinu maraka sam otišao u Bihać i upisao fakultet. Zbog toga prema Eminu Huskiću imam poseban pijetet. On je jedan od onih ljudi koji ti obilježe život u pravom trenutku, kada nemaš nikoga i ništa osim želje da uspiješ. Kasnije mi je s roditeljima pomagao moj brat kada je uspio otići u SAD. Ali ni poslije završetka fakulteta nije bilo lako. Nismo se mogli zaposliti u policiji, jer su nam govorili da ima “viška muslimana” i da bi nas, da smo Srbi, primili odmah – samo da izbalansiraju etnički omjer. Nas desetak do petnaest kriminalista iz kantona završilo je tad studij, a praktično niko nije našao posao u struci, osim nekolicine koji su kasnije, godinama poslije, uspjeli nešto pronaći. Ja sam slučajno dobio posao u Agrokomercu, u službi interne kontrole. Ali Agrokomerc tada nije isplaćivao plate u novcu nego u bonovima – Abdićev izum još iz prijeratnih vremena. Plata je bila papir iz kojeg otkidaš “bonove” i trošiš ih isključivo u Agrokomercovim trgovinama. Razlika je bila što su nakon rata te trgovine bile gotovo prazne. Mogao si kupiti eventualno nešto od kozmetike, poneki tops, sitnice. Dobio sam dvije ili tri takve “plate”, a jednu nisam ni uspio potrošiti, jer jednostavno nije bilo šta kupiti. Taj bon mi je ostao kao apsurdni simbol jednog vremena. U Agrokomercu sam proveo četiri mjeseca. Onda su me neki ljudi, koji su prepoznali moj rad i preporučili me, nagovorili da se javim na konkurs u Općini Velika Kladuša za mjesto šefa kabineta. Prijavio sam se i dobio posao. Tadašnji načelnik bio je Husein Delić, a bila je to 2003. godina. To je bio trenutak kada sam konačno, nakon mnogo lutanja i borbe, zakoračio u ozbiljniji profesionalni život.
KRAJINA: I kako je to sve teklo u Općini Velika Kladuša, imali ste i nekih problema kasnije sa Fikretom Abdićem koji vas je progonio?
Hušić: Nakon završetka vojne obaveze, odmah sam se vratio na posao u Općini Velika Kladuša. Prije mog dolaska, načelnik Husein Delić je imao problema s izborom šefa kabineta – prije mene je na tom mjestu bio Mersad Sarajlija, koji je zbog nekih razmirica s Delićem okončao taj posao. Nakon toga Delić nije želio nikoga zaposliti. Međutim, kad sam ja došao i nekoliko mjeseci radio, shvatio je koliko je korisno imati pouzdanu osobu koja može pomoći u svim poslovima: od pisanja dopisa, prijema stranaka, organizacije rada općine, do koordinacije sa šefovima službi. Nakon mog odlaska na vojni rok, Delić je angažirao Ćazima Sadikovića, koji nije izdržao i, nažalost, preminuo od infarkta na radnom mjestu. Potom je dolazio Sejad Nadarević, koji se također nije uklopio, dok je Husein Hadžić povremeno pomagao. Kada sam se vratio iz vojske, nastavio sam raditi, prolazeći kroz više službi – od šefa Službe za društvene djelatnosti i opću upravu, pa do Službe za prostorno uređenje i građenje. Sve je bilo uredno do dolaska Fikreta Abdića na poziciju načelnika. Od prvog dana, stvari su se promijenile. Abdić je odmah razvlastio šefove službi i imenovao koordinatora za moju službu, Silić Sulejmana, koji je imao svoj privatni biro za građevinske projekte. Bio je to potpuno nezakonit pokušaj ograničavanja mog ovlaštenja: svi predmeti i komunikacija morali su ići preko njega. Kad sam pružio otpor, bio sam potpuno izoliran od radnika koje sam formalno nadzirao – dvadesetak ljudi kojima sam formalno bio šef nije smjelo komunicirati sa mnom, bilo im je zabranjeno, oduzeta mi je kancelarija, informatička oprema, svi predmeti službe. Na kraju su me premjestili u potkrovlje, u Službu civilne zaštite, iako sam formalno bio i dalje šef Službe za građenje. Disciplinski postupci protiv mene su se nizali. Silić je pripremao postupke, Fikret Abdić potpisivao, a zadaci koje sam dobivao bili su nemogući za izvršenje samostalno. Primjerice, dobio bih nalog da pripremim odluku o građevinskom zemljištu, što je timski posao (geometar, inženjer građevine, pravnik), ali zahtijevano je da to uradim sam. Kad to ne bih mogao, slijedio je disciplinski postupak, pa novi nemogući zadaci i novi postupci. Čak su mi nalagali da obilazim grad i mjerim površine parking prostora, restorana i drugih poslovnih i stambenih objekata za komunalnu naknadu, što je bilo potpuno neprihvatljivo. Disciplinska komisija u Bihaću, predvođena Fevzijom Karabegovićem, bila je krajnje nelogična u svojim odlukama. Savjeti koje sam dobivao – poput konsultacija s općinama Bihać i Cazin – bili su potpuno besmisleni, jer odluke o građevinskom zemljištu u Velikoj Kladuši nemaju veze s tim općinama. Svjedoci koje sam predlagao nisu dobivali pozive na rasprave, a Fevzija nije uvažavao moje argumente. Po žalbi, svi disciplinski postupci su poništeni u moju korist. Čak su me pokušali kazniti i dok sam branio doktorsku disertaciju, iako sam kao državni službenik imao pravo uzeti slobodan dan, ali i taj postupak je završio u moju korist. Ukratko, iako su pokušavali nizati disciplinske postupke kako bi pronašli osnov za otkaz, ni u jednom nisu uspjeli.
KRAJINA: Na lokalnim izborima 2020. bili ste nezavisni kandidat za načelnika Velike Kladuše i osvojili više od 6.500 glasova. Šta vas je motiviralo da uđete u politički ring i borite se za poziciju načelnika?
Hušić: Sve to što sam doživio u Općini, iskustva s nepravdom i zloupotrebama, natjeralo me da krenem u politiku. Odlučio sam se ponuditi kao kandidat, iako nisam bio stranački čovjek. Sedam političkih stranaka tada se okupilo oko mog imena i zajedno smo izašli na izbore. Kampanja je bila izuzetno zanimljiva, ali većina ljudi nije vjerovala da je moguće pobijediti Fikreta Abdića. Mnogi nisu izašli na izbore jer su mislili da pobjeda nije moguća. Kako su stizali rezultati, razlika je bila minimalna – konačno je Fikret Abdić pobijedio sa samo 292 glasa više. Ne ulazim u pitanje eventualnih nepravilnosti, ali jasno je da nevjerovanje i namjerni angažman pojedinih nezavisnih kandidata, čiji je cilj bio razbiti većinu i olakšati prolaz Abdiću, značajno utjecao na rezultat. Kandidati poput Edina Behrića, Rame Hušidića i Adema Pajazetovića pomogli su u toj strategiji. Iako smo izgubili, osjećaj je bio frustrirajući jer je postojala jedinstvena prilika da se Velikoj Kladuši pošalje jasna poruka: da se može okrenuti nova strana i skinuti ružnu ljagu s našeg grada. Kasnije je Fikret Abdić uhapšen zajedno sa Sulejmanom Silićem. Kantonalno tužilaštvo je sve te slučajeve nezakonitosti sublimiralo u optužnicu, što je kasnije rezultiralo prvostepenom presudom protiv Abdića i Silića. Zanimljiv i apsurdan detalj bio je da mi je Fikret pismeno zabranio da mu se obraćam, iako sam bio šef službe i imao zakonsko pravo na komunikaciju s načelnikom. Nijedan službeni predmet nije dolazio do mene, morao sam svakodnevno podnositi detaljne izvještaje o obavljenim zadacima, a suradnici su se zbog straha od osvete morali suzdržavati od ikakve komunikacije sa mnom. Silić je, koristeći svoju poziciju koordinatora, manipulirao projektima i odobravanjem dozvola preko firme SENNSA, što je kasnije priznao i za što je osuđen, dok je Abdić prvostepeno osuđen i čeka drugostepenu presudu. Poslije svega, situacija se smirila, a ja sam 2022. prihvatio poziciju nosioca kantonalne liste za Opće izbore, svjestan da nemam šta izgubiti. Tako sam ušao u Skupštinu Unsko-sanskog kantona i danas sam zastupnik, nastavljajući raditi za bolju budućnost našeg kantona.
KRAJINA: Kakvi su planovi za nadolazeće opće izbore koji se održavaju iduće godine, i kako gledate na trenutno uređenje BiH i njen Ustav?
Hušić: Za naredni period, iskreno, nisam siguran gdje ću biti niti hoću li se kandidirati. Nisam posebno zainteresiran za učešće jer smatram da političke partije u BiH nisu dobro rješenje za građane. Dok mnogi vjeruju da su političke stranke stubovi demokratije, ja mislim suprotno – često one više štete demokraciji nego što je unapređuju. Čak i unutar vlastite stranke, iako sam njen član, držim se tog uvjerenja. Napisao sam i knjigu u kojoj predlažem potpuno ukidanje političkih stranaka, zamjenu njihovog sistema novim modelom izbora za zakonodavne i izvršne funkcije. Problem je u tome što u stvarnosti odluke unutar partija donosi vrlo mali broj ljudi – ponekad samo predsjednik ili par ljudi u užem krugu. Građani nominalno biraju kandidate sa liste koju su stranke već sastavile, što u startu ograničava demokratski kapacitet. Moj prijedlog je da svaki građanin može konkurirati za zakonodavna tijela kroz formalno-pravni i meritorni test, a najbolje bodovani ulaze u vijeće ili skupštinu. Time bi se stvorilo tijelo koje četiri godine funkcionira bez partija, čime bi se osnažila stvarna demokracija i meritokracija. Primjera radi, u Turskoj istraživanja pokazuju da 8 od 10 ispitanika ne bi udalo kćerku za nekoga ko je glasao za “pogrešnu” partiju, a tri četvrtine ispitanika ne bi poslovno surađivali s takvim osobama. Slična podjela postoji i kod nas – postojeća politika fragmentira društvo, i to dodatno otežava provođenje promjena. Što se tiče BiH i njenog Ustava, on je nastao kao dio Dejtonskog mirovnog sporazuma u vojnoj bazi, što mnogo govori o njegovoj nametnutoj prirodi. Ustav još nije objavljen u službenom glasniku na domaćem jeziku, i u praksi je vrlo ograničavajući. Oslanja se na principe anglosaksonskog prava, što je strano kontinentalnom pravnom sistemu, a cilj mu je očito bio održavanje stalne strane prisutnosti i kontrole. Naša država ima jedinstveno kompleksno uređenje: institute entitetskog glasanja i zaštite vitalnog nacionalnog interesa, što omogućava da samo nekoliko ljudi može blokirati čitav proces odlučivanja u državi. Pokušaji promjena su ograničeni jer bilo kakve ustavne reforme zahtijevaju saglasnost sva tri naroda i oba entiteta, što praktično onemogućava značajne izmjene. EU zahtijeva, primjerice, uspostavu Vrhovnog suda BiH kako bi se harmonizirale odluke nižih sudova i osiguralo jednako pravo za sve građane, ali ovdje postoji otpor jer svaka centralizacija ili homogenizacija se doživljava i tako predstavlja kao ugrožavanje interesa entiteta i etniteta (naroda). Ukratko, nalazimo se u začaranom krugu: ustavno-pravni okvir i politički sistem onemogućavaju efikasne reforme i stvaranje funkcionalnije države.
KRAJINA: Da li smatrate da je u Velikoj Kladuši moguće izgraditi jednu političku kulturu zasnovanu na dijalogu, odgovornosti i znanju?
Hušić: Moguće je, ali realno gledano, to je izuzetno težak proces. I nezahvalno je reći, ali kada analiziramo situaciju, glavni “krivac” za stanje politike često je narod sam. Političari dolaze iz naroda i birani su od naroda – ne može se očekivati kvalitetna politika ako društvo nije dovoljno obrazovano i odgovorno. Kritike su prečesto usmjerene samo na političare, dok se u drugi plan stavljaju malverzacije, pronevjere, utaje poreza i drugi oblici korupcije prisutni među građanima i privrednicima. Promjena političke kulture stoga počinje od obrazovanja i svijesti građana. Nakon Drugog svjetskog rata, Jugoslavija je imala gotovo polovinu nepismenog stanovništva, a infrastruktura je bila uništena. Energija, disciplina i sistem tada su omogućili značajan napredak – u 30 godina od 1946. do 1976. godine postignut je razvoj koji je teško usporediti s periodom nakon rata 1990-ih u Bosni i Hercegovini. Tad nije bilo partijskih podjela, – partija je bila jedinstvena i sistem je djelovao homogenizirajuće. Danas imamo preko stotinu političkih stranaka koje često neosnovano štite svoje članove, a to vodi do toga da se lopovi i malverzacije toleriraju i prešućuju ako dolaze iz “našeg tabora”. Obrazovni sistem je decentraliziran i slabi integraciju, a najbolji kadrovi često napuštaju zemlju. Takvo stanje otežava razvoj političke kulture zasnovane na znanju, odgovornosti i dijalogu. U Krajini postoji dodatna složenost: česti sukobi među liderima i članovima stranaka fokusirani su na međusobno nadmetanje, a ne na projektni rad ili dobrobit građana. Opozicija napada poziciju, pozicija opoziciju, a svaka ideja koja ne dolazi iz vlastite stranke umanjuje se i blokira. Da bi se stvorila prava politička kultura, trebalo bi ukinuti partije i stvoriti sistem u kojem se odluke donose meritokratski, bez stranačkih pritisaka i interesa. Bez radikalne reforme sistema teško je radikalno popraviti stanje jer sukobi interesa, etničke i entitetske podjele, te stranački rivaliteti kontinuirano sprečavaju konstruktivnu politiku i djelovanje.
KRAJINA: Šta smatrate vašim najvećim ličnim uspjehom, a šta najvećim uspjehom u karijeri?
Hušić: Moj najveći lični uspjeh jeste moja porodica. Imam dvije kćerke i nadam se da će odrasti u dobre i odgovorne ljude koji znaju cijeniti druge i koji će doprinositi društvu. To je moj vrh u privatnom životu – njihov razvoj, uspjeh i potencijal smatram najvećim postignućem. Što se tiče profesionalnog i naučnog uspjeha, do sada sam napisao četiri knjige. Prva, Zaštita prava na lokalnu samoupravu u Federaciji BiH, gdje je temeljito obrađena lokalna samouprava. Druga, Revizija ustava, donosi klasifikaciju ustavnih promjena i prvi put uvodi formulu rigidnosti ustava što je novina u teoriji prava. Treća knjiga, Put za Brisel, bavi se načinima unapređenja društva i teorijom Apis melifera, u kojoj predlažem modele boljeg društvenog uređenja, uključujući i koncept ukidanja političkih partija. Četvrta, Medinska povelja u savremenom kontekstu, analizira Medinsku povelju kao prvi ustav u svijetu, upoređujući njene vrijednosti s današnjim društvima, uključujući i primjer Gaze i Palestine. Dobio sam izbor u zvanje docenta na Pravnom fakultetu u Bihaću. Nadam se da će moj dalji put biti više usmjeren na nauku nego politiku, i vjerujem da je ovo tek početak, te da najveći uspjesi tek dolaze i da će ti uspjesi bit od koristi kako za moju porodicu tako i za moju zemlju Bosnu.
