Sa Mirzom se nisam pretjerano družio, jer je tako htio i život ovaj novinarski sa sedam ili koliko već kora, ali uvijek smo bili “tu negdje” za obostranu riječ podrške.
Druženja novinara bila su sve samo ne metoda društvenog “bodovanja” na ljestvici uspjeha.
Mirza je uprkos zavidnom novinarskom opusu i nagradama ostao isti, prepoznatljivo skroman, krajiški stidljiv, stidovan, čak pomalo nervozan što ga “kuju u zvijezde”. Bio je miran, smiren i nasmijan.
Lako je mogao praštati, i praštao je, za razliku od nekih nas, “disfunkcionalnih” tersova.
Imao je taj neki lagani osmijeh, nekako skrajeva usana, en passant. Bio je to najkraći put do pažnje sugovornika.
Taj osmijeh poput duge sa sedam lučnih boja i danas, u mom sjećanju, prati ga “ na nebo”.
Da je moguće, a nikome do sada nije bilo, Mirza bi nas sa svojim karakterističnim osmijehom “izružio” što od “ovog” pravimo dramu, kada smo svi mi na putu kome je on, nešto prije nas, došao do kraja.
Oprosti, Mirza, moramo.
Jer, bio si jedan od nas, “običan” novinar, nikakva zvijezda, prirodom posla na frontu javnosti, “na crti”, na brisanom prostoru gdje političari glume heroje naroda, a novinare vole samo kada se klanjaju njima, lažnim totemima jednog vremena. Ti si, međutim, samo radio svoj posao, pisao, govorio.
Tvoj osmijeh “skraja usana” sakrivao je prečesto samopouzdanje i hrabrost. Nisi “držao jezik za zubima”.
Nikada nećemo saznati, jer mi se time nikada nismo “hvalili”, koliko je bilo prijetnji, ponižavanja, omalovažavanja, uvreda onih “etabliranih moćnika” kojima su neumjereno “bogati” životi novinara, a koje si “oficijelno” krio, dok si svojim tekstovima i prilozima ispunjavao ne novinske stupce i minute programa u “košuljicama” emisija, nego mnogo više, duše i srca svojih čitalaca i gledalaca.
Neka drugi, koji više znaju o volumenu tvog opusa, pedantno navode bibliografsku faktografiju, vrijedna je. Ja znam samo jedno, najvažnije- logikom talenta i žarom autora svih svojih stvaralačkih godina, prije, u ratu i nakon njega, slikao si (svoj) autoportret.
Ta slika, a lik je tvoj, ima samo jedno ime koje elementarno vjerno i tačno, bez imalo afektacije,bez kamuflaža metaforama i aluzijama, opisuje tvoju osobu – Novinar.
To je tako jasno, na svim jezicima svijeta- tvoj život je, uporno, tvrdo, beskompromisno i do kraja bio- novinarstvo.
I tu smo “negdje”, na kraju, u nerazrješivoj, zastrašujućoj emocionalno-filozofskoj dilemi koliko oproštajnih rečenica vrijedi jedan život. Znam iz tužne empirije i “fenomena” svakodnevnih “odlazaka” da kada “zakujete” posljednju riječ u posmrtnom slovu, da se tek tada otvaraju koncentrični krugovi sjećanja, kao kad kamen padne u mirnu vodu. Tek tada gradimo mostove između nas jošživih i onih koji su napravili taj posljednji korak.
Dragi Mirza, počivaj u miru.
