Prije 25 godina posljednji Fiat 126 “Happy End” u žutoj boji napustio je proizvodnu liniju u poljskoj fabrici Fiat Auto Poland u Bielsko-Białoj. Šta je za Evropu značio jedan od posljednjih i najdugovječnijih malih automobila s motorom straga.
Kada je 1972. godine predstavljen na sajmu u Torinu, Fiat 126 je imao nezahvalan zadatak da naslijedi legendarni model 500. Dok je “Nuova 500” bio zaobljen i emotivan, Fiat 126 je bio uglast i neobičan, taman da bi zadovoljio trend 70-ih godina.
Fiat je želio stari dizajn 500, ali stvaranje četverosjeda s njim bilo je teško. Dante Giacosa, tvorac modela 500 i Topolino, kasnije je izjavio da Fiat želi samo minimalno povećati troškove proizvodnje uz čuvenu opasku: “Činilo se nemogućim dati izgled obliku koji ne izaziva žalosne uspomene na 500.”
I tako je Fiatov dizajner Sergio Sartorelli dizajnirao nešto veću, ali potpuno novu karoseriju. Uglasti dizajn u stilu ranih 1970-ih, s pozitivnim sporednim efektom pružanja spomenutog prostora za četiri osobe. Dodatni unutrašnji prostor rezultat je pomicanja startera s vrha kućišta motora na bok uz minimalnu modifikaciju na četverostepenom mjenjaču, što je omogućilo pomjeranje zadnjeg sjedišta unazad za desetak centimetara, te produženje krova za više mjesta za glavu na stražnjoj klupi.
Nova karoserija zadržala je poznato međuosovinsko rastojanje od 1,87 metara, ali je dužina blago povećana na 3,05 metara. Najveća prednost bila je mogućnost smještaja četiri osobe, za razliku od “Fiće” koji je bio prilično neudoban za putovanje u četvero. Ovo je također eliminisalo potrebu za razvojem skupe nove platforme, a i majstori su trljali ruke jer je koncepcija pozadi instaliranog pogona manje-više ostala ista.
Tutnjavi dvocilindarski motor sa 594 ccm i 23 KS omogućavao je maksimalnu brzinu od 105 km/h. Praktičnost je poboljšana premještanjem rezervoara za gorivo ispod zadnjeg sjedišta, što je prostor za prtljag povećalo s 30 na 100 litara.
U januaru 1974. godine, sklopivi krov, uvijek standardan na modelu 500, bio je dostupan i za model 126. U početku je Fiat 126 u Italiji koštao 795.000 lira, a kupci su iskoristili priliku: Do 1980. godine, 1,35 miliona vozila sišlo je s proizvodne trake.
Poljska legenda “Maluch”
Ali nekih 2.000 kilometara dalje od Italije, Fiat 126 će postati simbol cijele nacije i otići mnogo dalje od Evrope. U Poljskoj, automobil je proizveden po licenci između 1973. i 2000. godine od strane “Fabryka Samochodów Małolitrażowych” (FSM) (u prevodu: Fabrika za vozila male zapremine, Fabrika malih automobila) u Bielsko-Białoj pod nazivom Polski-Fiat 126p.
S nadimkom “Maluch” (što znači “mali” ili “patuljak”), Fiat 126 postao je simbol mobilnosti cijele nacije. Unatoč cijeni od 70.000 zlota (oko 20 mjesečnih plata), potražnja je bila toliko velika da je 1975. godine otvorena druga fabrika u Tychyju.
U početku, Polski Fiat je bio gotovo identičan osnovnom italijanskom modelu: razlike su uključivale podignutu šasiju, modifikovanu stražnju masku i prednja sočiva pokazivača smjera, koja su u Italiji bila prozirno bijela, a na drugim tržištima narandžasta. Da bi se razlikovao od originalnog italijanskog automobila, u naziv je dodano slovo “p”.
Tokom 1980-ih model je kontinuirano unaprijeđivan uz plastične branike, nova svjetla, bolju instrument tablu i poboljšane kočnice. Model 650E iz 1983. imao je veći stepen kompresije i revidiranu glavu cilindra, što je smanjilo potrošnju goriva za pet posto. Godine 1987., 126 BIS je krenuo u proizvodnju s vodom hlađenim motorom od 704 ccm i 26 KS. To je omogućilo velika vrata prtljažnika i prtljažnik od 100 litara, iako je motor patio od termičkih problema. Ipak, maksimalna brzina je bila 116 km/h, a 126 je ubrzavao do 100 km/h za “samo” 33, umjesto 47 sekundi.
Niki u Australiji, Peglica u Jugoslaviji
Fiat 126 osvojio je srca vozača širom svijeta. Između 1985. i 1989. godine, na primjer, preko 23.000 modela Maluch izvezeno je u Kinu, gdje su korišteni kao taksiji u mnogim kineskim gradovima. Samo u gradu Wengzhou bilo je 5.000 takvih taksija. Ali to nije bio kraj prekomorskih putovanja.
U Australiji je pronašao malo tržište između 1989. i 1992. pod imenom FSM Niki. U to vrijeme, bio je najpristupačniji automobil u Australiji. Za jedan Holden V8 moglo se kupiti pet Nikija.
Fiat 126p je također bio uspješan na Kubi, gdje je bio jedan od najprodavanijih automobila svog vremena, a procjenjuje se da danas postoji oko 10.000 jedinica. Njegov nadimak tamo bio je “Polqi” ili “Polaquito” (mali Poljak).
Fiat je plasirao 126 u Njemačkoj s mnogim posebnim modelima i prije svega s njegovom cijenom. Tako je 1986. godine Fiat 126 koštao tačno 7.790 DM, što ga je činilo 2.000 DM jeftinijim od najjeftinije Pande. U brošuri je čak pisalo: “Ako putujete s četiri osobe, cijena pada gotovo na nulu: manje od pet feninga po osobi!”
Čak su i u bivšoj Jugoslaviji, gdje ga je proizvodila Zastava, vozači ga milovanjem nazivali “Peglica” zbog oznake 126PGL. Između 1991. i 1995. godine, tamo se proizvodila i kabriolet verzija, koja se izvozila u Zapadnu Evropu pod nazivom POP
Završetak ere
Kada je 22. septembra 2000. u podne posljednji žuti “Happy End” napustio proizvodnu liniju, završila se era malenog automobila koji je motorizovao milione vozača. Od ukupno 4,7 miliona proizvedenih primjeraka, poljske fabrike dale su najveći doprinos ovoj impresivnoj cifri.
