Kad autoritarni eksperimenti s pravom padnu na pragmatičnu pravdu…
Narodna skupština Republike Srpske, pod mudrim vođstvom Milorada Dodika i njegovih pravnih genija, nedavno je izglasala famozni Zakon o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, poznat široj javnosti kao zakon o “stranim agentima”. Ovaj biser pravne misli imao je za cilj da se pod izgovorom “zaštite nacionalnih interesa” nepodnošljivo ograniči svaki trag slobode, transparentnosti i kritičkog mišljenja u RS-u.
No, kao što to često biva sa samodopadnim zakonskim monstrumima, čini se da su čak i u Dodikovom političkom carstvu zakoni ipak podložni nečem što se zove Ustavni sud Bosne i Hercegovine – institucija koja nije baš na prodaju za bilo kakve političke kaprice. I tako je ovaj “pravi” zakon, koji je uvodio kontrolu i stigmatizaciju svih nevladinih organizacija koje bi se usudile imati strane donatore, smatran neustavnim i – bogami – poništen.
Ustavni sud, koji očito ima nesreću da se drži pravde i osnovnih ljudskih prava, jasno je poručio da ovaj zakon nije u skladu sa članom II/3.i) Ustava BiH, ni sa člankom 11. Evropske konvencije o ljudskim pravima – onim dosadnim dijelom koji štiti slobodu udruživanja. Kako neprijatno za vlast koja bi rado sve svrstala u “strane agente”!
Da stvar bude još gora, Sud je ukazao da su u zakonu korišteni pojmovi poput “političke aktivnosti” i “političko djelovanje” – što je, blago rečeno, vrlo labav i pravno nepouzdan izraz. U prijevodu: možete biti označeni kao strani agenti jer ste iznijeli kritiku ili čak pomislili da imate politički stav. Paradoksalno? Ne za Dodika, nego za Ustavni sud.
Najgori dio? Svako ko je primio i najmanju donaciju iz inostranstva automatski je okarakterisan kao “agent stranog utjecaja” – fraza koja nije samo etiketa, već društvena smrtna presuda. Taj pravni eufemizam služio je da se uguši svaki pokušaj civilnog društva da djeluje nezavisno, a organizacije su se praktično pretvarale u parije pod stalnim nadzorom. Stigmatizacija na kvadrat.
Naravno, Sud je brutalno razotkrio i tajnu policijsku narav zakona: niz strogi kontrola, prijetnji zabrana rada i sankcija koje su imale za cilj da u startu obeshrabre bilo kakav oblik aktivizma. To što je takav represivan aparat nespojiv s demokratskim vrijednostima, nije spriječilo zakonodavce da ga proguraju kao “nužnu mjeru”.
Na vrh svega, nije postojala ni jedna jedina djelotvorna pravna mogućnost da pogođene organizacije zaštite svoja prava – što je Sud označio kao još jednu blamažu ovog pravnog promašaja. Pri tome su svoje mišljenje dali i ugledni međunarodni eksperti iz Venecijanske komisije i ODIHR-a, koji su također uputili oštre kritike.
Zaključno, Ustavni sud je jasno poručio: ovaj zakon nije odgovorio nijednoj društvenoj potrebi, niti je bio neophodan u demokratskom društvu. Ukratko, riječ je o bezvrijednom, štetnom pravnom eksperimentu – političkom projektom na ivici pravnog apsurda.
Ako je cilj bio pokazati kako se u RS-u može donijeti zakon koji guši osnovne slobode i pravne sigurnosti, čestitke – uspješno je poništen. A ako je cilj bio zaštita “nacionalnih interesa”, pokazalo se da je to tek maska za gušenje svakog ko drugačije misli i misli slobodno.
Dodikova uredba pala je kao kula od karata, a ova epizoda jasno pokazuje da pravda i dalje postoje tamo gdje je najmanje očekujemo – na sudskoj klupi. Ostaje samo pitanje: koliko će dugo moći da izdrži protiv pritiska političkih kreativaca i njihovih “zakonskih bisera”?
Pa, dok čekamo nove pokušaje pravnih akrobacija, ostaje nam da se podsjetimo da sloboda nije samo prazna riječ u Ustavu – ona je nešto što se mora neumorno braniti, bez obzira na to koliko je neko želi legalno ugušiti.