Skoro 15 mjeseci nakon nesreće Dei su liječnici uspjeli spasiti ruku, a nedavno je pokazala da je uspjela pomaknuti prste.
Za srbijanski “Telegraf” je kazala da je nakon nesreće stalno razmišljala o onome što nije rekla, a htjela je.
– I koliko sam uzimala zdravo za gotovo neke naizgled sitnice u životu. Da li se ikada iko zapitao koliko je sretan što se probudio bez boli? Što može nekoga zagrliti? Što može sam obaviti osnovne životne potrebe? O tome niko ne razmišlja i smatra to normalnim. Kada sam ležala nepokretna, bilo mi je žao što se i tome nisam radovala jer tada nisam bila sigurna da ću ikada ponovo moći to napraviti. Također, dosta sam vremena provodila sa psihijatrom kako bih kontrolirala posttraumatski sindrom, ali i zamišljala sam često kako ću opet hodati, grliti, raditi… – kazala je Dea.
– Više se smijem (ako je to uopće moguće) i mnogo se manje nerviram. Shvaćam da je većina nezgodnih situacija riješiva, tako da nema potrebe za bilo kakvim stresom. Mada, moj invaliditet je bitno promijenio moj život. Naime, dan počinjem lijekovima, trudim se da bol smanjim na minimum i naučila sam živjeti s njim. – dodala je.
– Moram priznati da mi najteže pada što se ne mogu okupati, obući i jesti. Ali kad je najteže, ja sam najjača i radim na tome da što prije sve to sama radim. – zaključila je.
