Danas se obilježava “Dan oslobođenja općine Bosanski Petrovac”, koja je tokom agresije na BiH bila okupirana od strane srpskih paravojnih jedinica. Ovaj datum je podsjetnik da se sloboda ne podrazumijeva – ona je plaćena životima, patnjom i otporom.
Ali Bosanski Petrovac u historiji pamti i neke ranije golgote. Početkom Drugog svjetskog rata Bošnjaci ovog kraja bili su izloženi stravičnim četničkim zločinima.
Među njima je bio i Zaim ef. Zulić (1893–?), imam džemata Bjelaj, koji je svojim svjedočenjem ostavio trajni trag o stradanju naroda.
Njegove riječi, izgovorene 3. novembra 1941. pred Ulema medžlisom u Sarajevu, do danas odjekuju kao dokument i kao opomena:
„Krajem mjeseca srpnja zauzeli su četnici moje selo u kome se nalazi 116 muslimanskih domova. Sa ovim četnicima borili smo se oko 3 nedljelje dana samo sa 28 pušaka i vrlo malom količinom streljiva, jedva sa 20 do 50 metaka uz jednu pušku. Kako su četnici stotinama sa svih strana nagrnuli u Bjelaj, bili smo više u nemogućnosti da se borimo, jer više nismo imali streljiva.
U četničkom zarobljeništvu ostali smo oko 7 nedljelja i uspjeli smo 25. rujna da se oslobodimo ovog zarobljeništva, pošto je došla u naše selo naša vojska, oko dvije satnije i mi smo ih tada molili da nam omoguće izlaz iz Bjelaja, jer smo bili uvjereni da se nećemo moći održati i da ćemo stradati radi toga, što su mjesni katolici izazvali okolni grko-istočni živalj. Zapovjednik ovog vojnog odjeljenja na ovo nam je odgovorio: ‘Hoćete li da vas mitraljezom potučemo?’. Mi smo na ovo ponovo skrenuli pažnju na naš neodrživi položaj, ali nismo mogli dobiti zaštite, nego smo ponovo odbijeni.
Za vrijeme trajanja našeg zarobljeništva pobijeno je u Bjelaju desetorica muslimana i bilo je spremljeno od strane četnika sve da budemo poklani, da nije slučajno na vrijeme pokraj Bjelaja naišla naša vojska. Iz Bjelaja evakuisani smo u Petrovac, gdje nam nije ukazana nikakva pažnja niti je pružena pomoć, iako smo svi iz Bjelaja izbjegli gole duše bez da smo mogli išta ponijeti. U Petrovcu smo ostali oko dvije nedjelje, za koje smo vrijeme dobili po čeljadetu samo jedan kilogram ječmena bršna i jedan kruh od jednog kilograma.
U vezi pokolja muslimana u Kulen Vakufu i okolici izjavljujem, da su ovi pokolji izazvani od strane ustaša pod vodstvom Mira Matijevića iz Vrtoča, kotar Bihać, koji je nastanjen u Kulen Vakufu. Miro Matijević činio je nasilja i pokolje sa društvom nad grko-istočnjacima, pa je neke po imenu muslimane, uvukao u ovu svoju akciju.
Navodim da su neki katolici oblačili fesove kad su vršili nasilja i pokolje nad grko-istočnjacima i dozivali se muslimanskim imenima. Ovo su mi dokazali vjerodostojni ljudi iz Kulen Vakufa, koji su danas živi i raseljeni. Kao svjedoka navodim Omera Galijaša iz Kulen Vakufa, koji je ovo svojim vlastitim očima gledao i slušao.
Gospodin Zulić izvješćuje, da je odbor za smještaj izbjeglica u Bihaću zaključio da od 500 izbjeglica iz Kulen Vakufa otpremi u Derventu 400, a u Doboj 100. Određen sam da ih kao sprovodnik sprovedem u Derventu, gdje je smješteno 400 izbjeglica, a ona 100 koja je morala otići u Doboj, poslata je u Đakovo, gdje nema uopšte muslimana. Tražio sam od kotarskog predstojnika u Derventi, da se oni ostave tu i da se ne šalju u Đakovo, ali je moje molenje ostalo bezuspješno. Za ove izbjeglice u Đakovu, ako se još ne mogu smjestiti u muslimansku sredinu, potrebno bi bilo postaviti jednoga imama.“
(Zapisnik, Sarajevo, 3. novembar 1941., zapisničar H. Muhamed Pandža, baš-vaiz, i Zaim ef. Zulić, džematski imam iz Bjelaja)
Ovo svjedočanstvo podsjeća nas da su imami, osim što su vodili molitve, u najtežim vremenima bili i čuvari naroda, njegovi glasovi i dokumentaristi patnje.
Na Dan oslobođenja Bosanskog Petrovca sjećamo se i Zaima ef. Zulića i svih onih koji su bili uz svoj narod u najtežim vremenima. Jer sloboda se brani, ali i pamti.
