Četvrtog maja 1992. godine počeo je oružani napad na Goražde, grad koji će u godinama koje su uslijedile postati simbol otpora, opstanka i nepokorene ljudske volje.
Tog dana nije počeo samo rat, već borba za goli život, dostojanstvo i slobodu. 33 godine kasnije, Goraždani odaju počast i polažu cvijeće na mezarja svojih poginulih boraca.
Smatraju da generacije koje dolaze moraju znati da 4.maj nije samo historijski datum, već lekcija o odgovornosti, hrabrosti i zajedništvu.
Agresija na Goražde bila je dio šire vojne strategije tadašnje JNA i paravojnih formacija koje su, s ciljem stvaranja tzv. “velike Srbije”, krenule u sistematsko zauzimanje teritorija istočne Bosne. U posebno teškoj situaciji bili su gradovi u istočnoj Bosni, agresor je okupirao Foču, Višegrad, Rogaticu, Rudo i Čajniče, a preživjelo bošnjačko stanovništvo, prisilno protjerano iz svojih domova, spas je našlo u Goraždu, jedinoj slobodnoj teritoriji u istočnoj Bosni.
Tada se broj stanovnika u Goraždu uvećao skoro dva puta, a procjene su da je bilo oko 70.000 stanovnika. Već do 4. maja 1992. godine grad je bio potpuno odsječen od ostatka države.
Historijski kontekst: Napad koji je bio dio šire strategije
Samom napadu na Goražde prethodio je vrlo težak period ispunjen brojnim incidentima, barikadama i pregovorima. Još od sredine marta 1992. godine zauzet je i relej na Trovrhu, a predajnici preusmjereni na program TV Beograd. Bio je to dio plana, kako će kasnije ustvrditi Haški tribunal, koji je imao za cilj da preuzimanjem televizijskih i radio instalacija emituje ‘srpske’ programe kojima su pripadnici drugih nacionalnosti zastrašivani.
Alma Mujagić Forto, magistrica pravnih nauka istraživala je period otpora agresiji na Goražde, te u svom naučnom radu ističe značaj samog datuma u historijskom kontekstu, ali i borbe za ponos i dostojanstvo bosanskog čovjeka.
“Predsjednik Skupštine općine Goražde Hadžo Efendić pregovorima sa oficirima JNA vješto je spriječio ulazak vojske u Goražde, koja je 12. aprila 1992. stacionirana u Ustiprači, čime je praktično odgodio napade na grad. U to vrijeme desila su se i prva zarobljavanja Bošnjaka u Ustikolini i pregovori oko njihovog puštanja. Iz susjedne općine Čajniče upućena je prijetnja Duška Kornjače o napadu na Goražde…”, piše između ostalog Mujagić-Forto.
Pregovori političkih stranaka SDS i SDA, vođeni duže od 40 dana prekinuti su 2. maja, a napad na Goražde počeo je 4. maja 1992. godine u 6.50 sati sa Biljina, odakle su ispaljeni prvi hici na privredno društvo “Azot” u Vitkovićima. Izvršena je diverzija u zgradi PTT-a u Goraždu i uništena mrežna telefonska centrala, čime je onemogućen PTT saobraćaj. Prva granata ispaljena je na zgradu općine Goražde oko 7.50 sati, nakon čega je uslijedilo nemilosrdno granatiranje smrtonosnim projektilima.
Goražde je napadnuto iz pravca Čajniča, Rudog, Priboja i Višegrada. Napadi su bili brutalni i neselektivni, a istog dana su zabilježeni i prvi civilni gubici.
Nismo imali pravo na strah
Goraždani se 4.maja sjećaju kao dana u kojem nisu imali izbora osim stati u odbranu svojih domova, porodica i golih života. Kažu da nisu imali pravo na strah jer tog dana nije počeo samo oružani napad, već i borba za goli život, dostojanstvo i opstanak jednog naroda u dolini Drine. Bilo je to suočavanje s realnošću koja nije ostavljala prostora za neutralnost, ili ćeš se braniti, ili ćeš nestati.
“U definiranju pružanja početnog otpora golorukog stanovništva nameće se zaključak kako je odbrana Goražda bila historijski i racionalno teško objašnjiv fenomen. Odbrambeni rat je vođen vlastitim snagama i sredstvima, u uslovima koji su graničili sa nemogućim. Na ovim prostorima naredbom općinskog štaba TO formirana je prva jedinica ranga brigade u Armiji BiH, Prva drinska brigada, a potom je uslijedilo formiranje ostalih brigada”, ističe Mujagić-Forto.
Zanimljiv podatak iz tog perioda da je 12. maja 1992. godine ratni zločinac Radovan Karadžić najavio šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH, a treći cilj je uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno “eliminisanje Drine kao granice između srpskih zemalja”. Jedina prepreka na tom putu bilo je Goražde.
Užički korpus stacioniran u Ustiprači 13.maja je pokušao napad prema gradu u cilju da se spoje sa agresorskim snagama u naselju Rijeka, međutim napad je uspješno odbijen. O tom događaju svjedoči i spomenik pored magistralnog puta Goražde – Sarajevo u selu Mašići na kojem su uklesana imena šest pripadnika JNA, koji su “pali za otadžbinu i slobodu svog naroda”, a na spomeniku je jođ ispisano i da su svi iz Požege u Srbiji što je tek jedan od dokaza da je Srbija izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu u čemu joj je pomagala JNA, pružajući podršku u ljudstvu i materijalno-tehničkim sredstvima.
Tokom maja 1992. godine Goražde je bilo izloženo i zračnom bombardiranju, a agresor je koristio opsadni način ratovanja, te neselektivno i nesrazmjerno korištenje sile.
“Stanovništvu je uskraćena voda, električna energija, telefonske komunikacije, dotok hrane i lijekova. Civili su namjerno podvrgnuti uslovima koji su trebali dovesti do njihovog potpunog ili djelimičnog fizičkog uništenja. Snajperisti kao i strijelci na Pam-ovima i PAT-ovima “pokrili” su sve glavne saobraćajnice tako da je bilo onemogućeno kretanje po gradu. Kako je Dom zdravlja bio na desnoj obali, a gradski most stalna meta snajperista, po gradu na lijevoj strani formirane su sanitetske ambulante. Samo su se teži slučajevi prevozili preko mosta u Dom zdravlja sa kombi vozilom koji je je bio okovan željeznim oklopom debljine 12 mm. Iznutra je bio obložen limom, a pneumatici su sa dva sloja zaštićeni gumenom trakom. Posebno je urađena zaštita rezervoara. Naprijed i sa strane ostavljeni su sasvim mali otvori. Improvizirano vozilo nazvano je “Opresa” ili “Oklopnjak” i sa njim su se prevozili ranjenici, mrtvi, izbjeglice, voda, hrana”, piše Mujagić-Forto.
1.336 dana pod vatrom
Opsada Goražda trajala je 1336 dana, od maja 1992. do marta 1996. godine. Grad je bio potpuno okružen, bez kopnene veze sa slobodnom teritorijom. U tom periodu grad je preživio četiri velike ofanzive Vojske RS, najtežu u proljeće 1994. godine, kada je cijeli svijet svjedočio pokušaju konačnog sloma enklave. Iako je Goražde u aprilu 1994. proglašeno “zaštićenom zonom UN-a”, Međunarodna zaštita bila je više formalna nego stvarna. Uslovi u kojima se branilo Goražde bili su gotovo nemogući, bez dovoljno oružja, bez medicinske opreme, bez hrane i struje, s civilima koji su istovremeno bili i borci i žrtve. Ipak, upravo iz tog očaja nastala je snaga koja je od Goražda napravila jednu od najduže branjenih enklava u BiH. Goražde je, poput Srebrenice i Žepe, bilo pod potpunom opsadom, ali za razliku od njih nije palo.
“Naučnim istraživanjem dokazano je da je na prostoru goraždanske regije agresor koristio najgnusnije metode i sredstva ratovanja. 1336 dana agresor je izvodio napade na područje Goražda i koristio širok spektar mjera usmjerenih protiv njegovih stanovnika, ne poštujući međunarodne konvencije i principe međunarodnog prava. Zbog izrazito teških uslova za život nametnutih agresijom, u Goraždu je u periodu 1992-1995. ubijeno i na druge načine umrlo više hiljada ljudi. U toku agresije u Goraždu su radile škole, bolnica, crveni križ, Ratni radio, biblioteka, formirano je sportsko društvo, organizirane su večeri poezije, takav “kulturni otpor” ljudima u opkoljenom gradu davao je dodatni smisao i volju za otpor agresoru. Nesmijemo zaboraviti inovacije, kojima su naši građani olakšavali život pod opsadom”, kaže Mujagić-Forto.
Zločini koji još čekaju pravdu
Granate su padale svakodnevno, snajperi su ubijali djecu na putu do škole, bolnica je radila bez struje i osnovnih sredstava. Preko 2000 civila je ubijeno, među njima više od 150 djece. Uprkos svemu što je grad preživio, ratni zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom Goražda tokom opsade ostali su potpuno nekažnjeni. Do danas, samo je jedan sudski proces u toku i to tek tri decenije nakon zločina. Radi se o predmetu Lozje, gdje se pred Sudom BiH vodi proces za ubistva više od 30 civila bošnjačke nacionalnosti u maju 1992. godine, koji su bili zarobljeni i potom ubijeni.
To je jedini poznati slučaj procesuiranja masovnog zločina počinjenog nad civilima Goražda tokom rata. Mnoge druge žrtve, pogubljeni u okolnim selima, kontinuirana tortura, granatiranje i ubijanje cijelog grada, granatiranje škola i bolnica, ubistva djece i civila do danas nisu dobile ni formalnu satisfakciju, a kamoli pravdu. Naprotiv, sudski procesi se vode isključivo protiv branilaca Goražda.
“Generalna ocjena nevladinih institucija jeste da je, pri procesuiranju ratnih zločina u BiH, Goražde ostalo ‘zaobiđeno’. Pred Haškim tribunalom niko nije odgovarao za zločine počinjene isključivo u Goraždu. U javnost se iznose različite interpretacije o događajima u toku opsade Grada pri tome se često plasiraju neistine pa čak i negiraju počinjeni zločini. Iz tih razloga naučno dokazane činjenice o dešavanjima u Goraždu u vrijeme agresije 1992-1995. godine imaju veliku važnost, kako bi se šira javnost upoznala o zločinu u gradu koji je čitav rat bio pod opsadom. Okupacija Goražda imala je samo jedan cilj, a to je potpuno zauzimanje teritorije koja je bila pod opsadom. Hrabri borci su se suprostavili tom cilju 4. maja 92. godine. Zahvaljujući herojskim podvizima, neustrašivosti i hrabrosti nastao je sinonim ‘Čudo bosanskog otpora’, a grad Goražde nosi epitet ‘Grad Heroj’. Komandant Zaim Imamović je govorio ‘Dan kada smo počeli da se suprotstavljamo istovremeno je i dan naše pobjede'”, kaže Mujagić-Forto.
Otpor zaboravu i tišina na mezarjima
Otpor Goražda nije bio samo vojni. Svaka žena koja je kuhala ili prala za branioce, maloljetnici koji su nosili hranu do linija odbrane, svaki nastavnik koji je držao nastavu, svaki ljekar bez anestezije, svi su oni bili borci. To je ono što Goražde čini posebnim jer uprkos uslovima koji su bili surovi, u Goraždu su radile škole, održavali se časovi, djelovale novine, osnovani horovi i teatri. Iza zatvorenih podruma i pred zatrpanim rovovima opstajalo je ljudsko dostojanstvo.
Danas, kada Goraždani polažu cvijeće na brojna mezarja Kolijevke, Baćci, Glamoč, Osanica, to nije tek ceremonija već kolektivna tišina ispunjena sjećanjem, tugom i ponosom jer Goražde zna da slobodna nije došla sama. U vremenu u kojem se sve češće suočavaju sa negiranjem zločina, relativizacijom agresije i pokušajima prekrajanja historije, Goraždani imaju moralnu obavezu da svjedoče. Ne radi prošlosti, već radi budućnosti. Kategorični su da sjećanje na 4. maj i sve što je uslijedilo nije samo lokalna stvar već univerzalna poruka da zločin ne smije proći nekažnjeno, da otpor nije uzaludan i da žrtva mora biti prepoznata.
“Četvrti maj nije samo datum kada je napad počeo. On je temelj otpora, simbol izdržljivosti i opomena da istina ne smije biti prepuštena tišini”, poručuju iz grada na Drini.