U Bihaću, gradu gdje rijeka Una teče kao neiscrpna inspiracija, muzičke priče često nastaju iz slučajnosti. Jedna od njih počela je u sedmom razredu, kada je Hamdija Mešić, tada nespretan među gitaristima iz društva, dobio akustičnu gitaru koju od milja zove “veslo”. Ono što je započelo kao način da se impresioniraju djevojke, preraslo je u bend “Boje noći”, grupu koja će s pjesmama poput “Veselice” ostaviti trag u krajiškoj muzičkoj povijesti. Ovo je priča o tome kako se iz skromne sobe u Bihaću, preko improviziranih proba i lokalnih svirki, stiže do radijskih valova i televizijskih emisija koje pamti cijela generacija. Hamdija priča o suradnji sa Donom Ares, ali i drugim muzičarima s kojima je dijelio i dijeli svjetla pozornice.
KRAJINA: Hamdija, kako si se ti našao u muzičkim vodama, prvo si kupio gitaru ili si prije toga naučio svirati?
Hamdija Mešić: Gitaru sam počeo svirati slučajno, bilo je to u sedmom razredu, pa tada je nekako bilo normalno da svi počnu igrati nogomet ako jedan od nas igra, ili rukomet, a onda smo nekako skontali da curice vole kad neko svira gitaru, pa smo i mi tako počeli. Naravno, nisam imao svoju gitaru, uvijek sam od nekog posuđivao, a mogu ti reći iskreno i da sam bio najlošiji od nas pet koji smo tada počinjali sa učenjem sviranja gitare. Oni su nekako brže od mene napredovali, ali onda je moj brat Nedžad meni nabavio akustičnu gitaru jer je vidio da sam se baš zagrijao oko toga, ma ta gitara je bila k’o veslo, ali dobro…tako sam i naučio neke osnove sviranja. Tada počinje i rat, nisam imao šta drugo raditi nego vježbati sviranje gitare. Nakon rata, oni koji su počeli svirati kada i ja, svi su se okanili gitare, samo sam ja i dalje svirao. Na opće iznenađenje, dobro sam naučio sviranje…Da nisam tada naučio, ne znam gdje bi me život odveo.
KRAJINA: A je li to bila ona tipična bihaćka priča, gitara, sjedeljke pored Une, “Krivo je more”, “Jedina moja”, kad si već spomenuo prve simpatije?
Hamdija Mešić: Pa nije, kad smo mi počeli svirati, nismo mi baš ni znali za “Divlje Jagode” (auhh, smijeh) bili smo sedmi ili osmi razred, tada smo slušali “Crvenu jabuku”, pa kad smo imali rođendane ili neka slavlja, nama je vrh bio slušati “Tuga ti i ja”, što je nama tada bilo “špansko selo” da odsviramo. Eto, s tim smo krenuli, pa kad smo i mi uzeli gitare i naučili, vidjeli smo da to i nije tako komplikovano za sviranje. Tek nakon toga, prelazimo na više razine, pa dolaze Divlje Jagode, Zele i drugi bendovi.
KRAJINA: Nakon što si shvatio da za tebe to i nije teško, da li tada već osnivaš neki bend?
Hamdija Mešić: Dinko Zukanović i ja smo ispočetka svirali kod moje kuće, tako je do nas dolazio i Mirza, onda upoznajemo Elija Ramića koji je imao svoj studio, a svirao je i bass gitaru. Mirza je već bio “u tim vodama”, ja do osnivanja “Boje noći” nisam nigdje svirao, osim u kući za moje ukućane. Tako smo napravili prvu pjesmu “Znam da želiš biti moja”, Dinko i ja, Mirzi se dopala, kada ju je poslušao i Eliju također koji je i predložio da je snimimo. Tako se i desilo, pokojni Slaven je s nama tada bio, pomogao nam oko klavijatura. Ali, za snimanje meni je trebala gitara koju ja nisam imao, osim onog još jednog “vesla”, koje nije bilo adekvatno za snimanje. Opet sam posudio gitaru za snimanje prve pjesme, koja je pred publikom dobro primljena. Međutim, meni ni do danas nije jasno zašto je ta pjesma napravila takav uspjeh, niti je urađena kako sam ja možda to želio, ali eto, ona nas je pogurala u svijet muzike. Puštana je na Radio Bihaću, za to vrijeme smo imali jednu pogodnost, jer je tada bila emisija “BH sound”, koja se emitirala na BHRTV, pa je pjesmu čuo i Samir Pašalić, dopala mu se i u Bihaću je s nama radio emisiju, što je u to vrijeme itekako pomoglo nama kao mladim muzičarima da se predstavimo i izvan Bihaća. Onda smo i u Bosanskom Petrovcu u motelu kod Tahira Jaganjca sa RTV USK-a snimali Novogodišnji program. Dok smo se u autu vozili do tamo, ja kažem dečkima da mi imamo ozbiljan problem. Tako smo i shvatili da mi kao grupa nemamo čak ni ime. Dinko predloži ime “Barska mušica”, što nam se dopalo, ali nam nije sjleo, jer je zvučalo baš ono žestoko rokerski, pa je iz drugog puta grupi dao ime “Boje noći”, što nam se i dopalo, aludiralo malo na “bjelodugmetovski” i “plavoorkestarski” (smijeh). Tako je nastala grupa “Boje noći”, ime dobila u autu, na putu prema Bosanskom Petrovcu. Mi smo već imali neke pjesme, nastale na našim prvim svirkama u “LD”-u, kada nam je bilo bitno samo da sviramo, a ne i da zaradimo. I tih prvih godina kao bend “Boje noći”, nama je ta svirka zaista značila sve, novac je bio u tamo nekom drugom planu, važno nam je bilo da nas čuju, vide, da pjesme koje smo stvorili dođu do publike.
KRAJINA: A onda “Boje noći” velikim hitom “Veselica”, doživljavaju veliki uspjeh?
Hamdija Mešić: Mi smo prije toga snimili jedan singl, čuli smo da u Zagrebu ima dobar i povoljan studio, a nama je snimanje u Zagrebu tada zvučalo gotovo nemoguće. Tako snimimo pjesmu “Još čekaš onu pravu” prije “Veselice”. I ta pjesma kod publike prođe još bolje nego ona prva, pa tako pripremimo dovoljno pjesama za naš album. I u Zagrebu 2001. godine snimimo “Veselicu”, producent Žarko, iskusan i dobar muzičar, roker koji je svirao u ITD Band-u, bio producent na koncertima Giboniju, Severeni..bio je i nama producent na albumu. Još sav posao nije bio ni gotov, miksao se, kada me nazvao i rekao da je preslušao “Veselicu”, gotovo se prevrnuo autom dok ju je na najjače slušao u autu i zaključio da će pjesma biti hit. Ali, i da će se za nas samo čuti, dok da je “Veselicu” izbacio Tifa ili Alen, ona bi ih odvela na “jugoslovensku turneju”. Kada smo završili taj CD, koji je još prije zvaničnog puštanja u javnost bio preslušavan kod prijatelja, rođaka, drugih muzičara, svi su se odmah “zakačili” na “Veselicu”, pa jednom čak kad sam bio u Švedskoj dok sam radio s nekim bendom, puštao im pjesme, ali tek na “Veselici” i oni su se baš zainteresirali, pa da, to je zaista pjesma koja ima nešto u sebi, neki melos, taj zvuk “pastirskog rocka”.
KRAJINA: Za one koji ne pamte ili ne znaju, ko su bili članovi legendarne postave benda “Boje noći”?
Hamdija Mešić: Od početka “Boje noći” su činili Dinko Zukanović, Mirza Toromanović, Eli Ramić, Alen Ćatić Pigi, s tim da je album snimao Aladin Kečalović na bubnju, a Pigi se pridužio nakon toga. To je originalna i jedina postava “Boje noći”.
KRAJINA: “Boje noći” se razilaze, ali tada ne prestaje tvoj muzički put?
Hamdija Mešić: Da, tako dolazi do moje suradnje sa našom dragom Donom Ares i Džavidom Ljubovcijem. Oni su upravo radili na nekim pjesmama, Dona je tada željela malo “pobjeći” od folka, željela je napraviti nešto drugačije, pa su smatrali da bih ja u tome mogao pomoći. Napravili smo nekoliko pjesama zajedno, među njima “Puklo bi srce”, “Ne vjerujem ni jednu riječ”, ona je čak tada snimila i “Veselicu” pod nazivom “Zakletva”. Nakon toga, predložili su da s njima i sviram, ispočetka mi je čak bilo i super, ali kasnije mi se baš nije sviđalo, jer ja sebe u tome nisam nikad zapravo ni vidio. Tada se dešava Donina “eksplozija” na tržištu, njena popularnost posebno u Srbiji je bila ogromna. Mislim da je tamo tada najveći hit bio upravo Donina pjesma “To mi nije trebalo”, pa “Idi, idi moja vilo”. Bilo mi je sa njima dobro, prošli smo skupa dobar dio svijeta, stekao ogromno iskustvo u sviranju. Tada sam svirao ritam gitaru, dok sam ranije bio solista, pa mi je i to bilo ogromno iskustvo, ako neko na sceni dobro ne svira, onda sam to ja, pa sam i tako učio, unaprijedilo moju svirku kojoj je do tada nedostajao taj ritam.
KRAJINA: Kako je bilo surađivati sa Donom?
Hamdija Mešić: Dona je bila izuzetan profesionalac, nekad se možda činilo i da je jako “teška” za suradnju. Ali, ona je znala šta hoće, pa smo mi muku mučili s njom da je ubijedimo da nešto treba biti drukčije od onoga što je ona zamislila, međutim najčešće smo mi odustajali od uvjeravanja, jer je Dona bila jako uporna da ostvari svoje ideje, bila je snažan karakter. Ali, nekad se dešavalo i da nije bila u “fazi odlučivanja”, pa je nama prepuštala da osmislimo kako ćemo nešto izvesti, mada je to bio rijedak slučaj. Znali smo se mi i “posvađati”, zakačimo se u autu pa ne pričamo od Izačića do Minhena, pa se naravno pomirimo jer je naš odnos bio zdrav, poslije bi se čak tome i smijali. Dona je bila izuzetna, prije svega veliki drug, spremna svima “uskočiti”, u mom sjećanju će ostati vječno kao osoba koja je mogla pomjerati sve granice, da je samo imala više ovozemaljskog vremena, iako je već tada neke i pomjerila. Nakon te suradnje, ostvario sam dobre suradnje sa gotovo svim bihaćkim muzičarima, snimio sam i sa Mirzom Malkočem pjesmu, svirao sa Farukom Pečenkovićem, Nejrom Karabegović i sa drugima naravno. Gotovo da ne znam da s nekim nisam imao dobru suradnju, ja to volim, to me i ispunjuava. Nekako, mene ispunjavaju one faze kad s nekim moram proći sve od početka, to mi je čak i naljepše, jer svirke same po sebi imaju svoje procese, dok oni periodi stvaranja muzike do tog konačnog predstavljanja publici, za mene imaju posebnu draž. Pomalo sam osoba koja možda više uživa u tom stvaralačkom dijelu, kada do izražaja dolazi sve ono što sam naučio, a na svirkama naravno i to dolazi do punog izražaja. Sve to postaje jedna cjelina, uvijek ostane nešto za sjećanje, ono što je dobro možda može biti bolje, ono što nije, nastojim ne ponoviti opet.
KRAJINA: Kada je u pitanju gitara, počeo si sa “veslom”, šta sada sviraš, vidjeli smo da je kolekcija obogaćena s Gibsonom?
Hamdija Mešić: Da, s “veslom” (smijeh). Trenutno u kolekciji imam 14 gitara i neću na tome stati, planiram kupiti još dvije, za kasnije ćemo vidjeti. Svaka gitara ima nešto svoje, svoju priču, Gibsona sam dobio na poklon, ali to je gitara za jednu vrstu muzike, pa više za neki rokerski zvuk, ali ako želiš “još da imam Fendera, vidio bi svirke”, onda moraš Fendera i imati. Meni je ipak akustična gitara primarna, ima ona dušu, emociju, ona je nešto poput klavira, posebna, primjetna. Iako i električne naravno nose svoju vrstu emocije, sa akustičnom bar kako ja to mislim, priča je drukčija, ona će uvijek biti ta koja nosi emociju.
KRAJINA: Imaš li u nekom gitaristi uzor?
Hamdija Mešić: Vidiš, kada je to u pitanju, ne mogu reći da sam volio ili volim samo jednog gitaristu. Ne mogu izdvojiti samo jednog, iako ni od jednog od njih ne volim baš sve, od svih njih ja volim ponešto i mislim da je to u redu. Koliko volim Planta, Becka, toliko volim Satrijanija, Lipovaču, ali sam nastojao izgraditi svoj stil, jer čim i radiš svoje pjesme, tako izlazi i izgrađuje se taj lični, prepoznatljivi stil.
KRAJINA: Da li je Bihać grad u kojem se može uspjeti kao muzičar?
Hamdija Mešić: Bihać jeste sredina koja je iznjedrila mnogo izuzetnih muzičara, ako sada o njima razgovaramo. Drago mi je da se u ovom gradu i sada rađaju, žive i stasavaju vjerojatno budući kvalitetni muzičari. Pojavljuju se novi, mladi muzičari, pa ne znam, možda smo plodno tlo, možda je do klime, možda do Une, do nas ovakvih kakvi jesmo, ali sigurno da su odavde potekla brojna kako muzička, tako i druga imena koja su ostavila traga i značaja u svome radu. Možemo govoriti i o ljudima koji nisu umjetnici, ali potječu iz Bihaća, u kojem možda nisu ostvarili najbolje od sebe, ali jesu tamo gdje su otišli. Zato i jeste potrebno ulagati mnogo toga u obrazovanje, kulturu, generalno u mlade talentirane ljude, kojih na ovim prostorima nikad nije nedostajalo, od sporta pa nadalje, ima nas, ima ih i treba tako da bude. Možda bi i nekada ranije, pa i sada bilo takvih i više da je postojala podrška. A kada me pitaš kako je u ovom vremenu stvarati i raditi kao muzičar, pa ja često poželim da sam stasavao sa onim prijašnjim generacijama s kojima si već napravila ovakve priče, možda su oni imali više vremena jedni za druge, možda se sada brže živi, ali to je valjda tako, oni misle da je nama sada lakše, mi mislimo da je lakše bilo njima. Ipak, mislim da nema manjeg grada, a da je iznjedrio toliko velikih ljudi.
KRAJINA: Hoće li muzički put izabrati tvoj sin?
Hamdija Mešić: Znaš kako, on je prvo bio zainteresiran za bubanj, onda ga je to prošlo, trenutno je zainteresiran za RAP, piše nešto na engleskom, pa drago mi je da nešto svoje stvara, iako mu je tek deset godina. Ko će znati, još uvijek je mlad, možda i on u sedmom razredu skonta da je gitara važna, vidjet ćemo. Ali, da, (smijeh) on neće svirati na “veslu”. Takva su vremena, ja nisam imao ništa, a jako sam želio svirati nešto, djeca sad imaju, ali sva i ne žele “zagrliti” instrument”. Najbitnije je da izrastu u dobre, obrazovane i vrijedne osobe, a čime će se baviti, neka sami izaberu, na kraju krajeva, i ja sam sam birao. Bude li interesa naravno da ću mu kao otac rado pomoći.