Narodna mudrost kaže kako upravo u najtežim vremenima ljudi pokažu svoje pravo lice. Na tom testu ljudskosti i vrline mnogi će naravno pasti, ali oni koji pred velikim iskušenjima sačuvaju svoj obraz i dostojanstvo, postaju zvijezda vodilja generacijama koje dolaze.
Marko Topić to sigurno jeste. Odmah nakon ratnih dešavanja, kada ožiljci nisu ni zacijelili, fudbaler koji je rođen u Oštroj Luci kod Orašja na preporuku Muhameda Konjića obukao je dres reprezentacije Bosne i Hercegovine čiji navijači i danas dignu “palac gore” na pomen njegovog imena. “Pa, za koga ću drugo igrati, to je moja država“, često Topić kaže novinarima kada ga podsjete na dane kada zaigrati za Zmajeve nije bilo toliko popularno.
Danas kada Bosna i Hercegovina slavi Dan nezavisnosti, pitamo ga – šta za njega ova zemlja predstavlja?
– Sve! Imati svoju državu je nešto neprocjenjivo. Ovo je država za koju su ljudi ginuli, davali živote, hiljade i hiljada je danas invalida, djece bez roditelja. I zato ovom prilikom svima koji je osjećaju kao svoju – čestitam Dan nezavisnosti, kaže Marko Topić na početku razgovora za Reprezentacija.ba portal.
Za Bosnu i Hercegovinu je ovaj bivši fudbaler Wolfsburga, Energie Cottbusa, Austrije Beč…, igrao bez kalkulacija. Ništa mu nije bilo strano: trčati, uklizati, pohrvati se, skočiti, raspaliti po lopti, zatreba li – i po nogama. Sve za državu.
“Često me ljudi pitaju žalim li što danas nemam mjesto u bh. fudbalu. Kada vidiš ko sve radi, čovjeku ne može nikako biti svejedno, ali danas je takvo vrijeme da možeš isplivati jedino ukoliko si podoban i ukoliko nemaš svoje mišljenje. Sve ide preko veze, moraš biti u stranci… Tako nam je skoro u svakoj branši. Najviše mi je teško iz razloga što osjećam da mogu nešto dati, doprinijeti, popraviti neke stvari. Da je bar samo Marko Topić u pitanju. Mjesta nema ni za toliko drugih igrača koji su postavljali temelje reprezentacije, i prije, i poslije mene.
Za scenarij što je uopšte svojedobno zaigrao za reprezentaciju Bosne i Hercegovine zaslužan je legendarni Muhamed Konjić.
“Bili smo saigrači u Cirihu. Došao je u taj klub nekoliko sedmica poslije mene i na prvu smo kliknuli. I dan-danas smo dobri prijatelji, čujemo se, ne prođe nijedan vjerski praznik da se mi ne čujemo i jedan drugom ne čestitamo. Odličan čovjek koji je, kako i sami kažete, velikim dijelom zaslužan što sam zaigrao za reprezentaciju. On je tada rekao Džemaludinu Mušoviću da sa njim igra dečko koji sigurno ima kvalitet i koji može biti od velike pomoći. Zaigrao sam najprije za mladu reprezentaciju protiv Danske, poslije toga na Mediteranskim igrama protiv Hrvatske, a nedugo nakon toga stigao je i poziv u A reprezentaciju. Ogromna čast je to bila.
Kada je 1997. na Mediteranskim igrama u Bariju zabio gol protiv Hrvatske, slavio je tako što je otrčao do njihove klupe i govorio kako mu je drago što, uprkos svemu, igra za Bosnu i Hercegovinu. Prije toga bilo je i onih koji su ga vidjeli upravo u ‘kockastom’ dresu.
“Malo ljudi zna da sam bio u Dinamu na probi, odigrao sam neku kontrolnu utakmicu i sjećam se da je već tada bilo nekih priča kako bih mogao dobiti poziv Hrvatske. Ipak, kada se pojavio Konjić i spomenuo Bosnu i Hercegovinu, to je bilo to. Ja sam se uvijek osjećao kao Bosanac. Neki ljudi to miješaju. To ne znači isto što i musliman, vjera je vjera, ja sam rođen u toj zemlji i šta sam drugo nego – Bosanac. I dan-danas među dokumentima imam taj poziv iz Saveza koji je stigao u Cirih. To je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu. Danas mi je žao kada vidim da se za našu zemlju odlučuju tek ako shvate da tamo negdje drugo neće moći igrati i kada eventualno izvise.
Na neugodne situacije se ne želi vraćati jer, kako i sam kaže, puno je bilo onih ljepših. Najljepše se osjećao kada su navijači skandirali njegovo ime, a najteže mu pada što je odigrao “samo” 25 utakmica u A selekciji.
“Jesam li mogao više? Kako da ne. Pa, najbolje godine sam izgubio radi problema u Savezu koji su još uvijek aktuelni. Vratite film u 2002. godinu. Bio sam među pet najboljih napadača u Bundesligi, a nisam igrao u reprezentaciji zbog Ahmeda Pašalića (tadašnji direktor reprezentacije) i sličnih. Sedam godina karijere nisam pozivan. Je li to normalno? Da nije bilo svega toga, siguran sam da bih dogurao i do skoro stotinu nastupa. Fudbalski put me je preko Njemačke odveo u Rusiju u kojoj sam se često susretao sa Emirom Spahićem koji se čudio zašto me nema u reprezentaciji. Pogotovo jer sam i tamo igrao dobro. Bio sam 2008. drugi strijelac lige poslije Vanger Lova. On je tada rekao da će razgovarati sa Ćirom Blaževićem i da će mu naglasiti da sam zaslužio poziv. Nakon toga sam se i vratio. Bio sam u Genku kada smo dobili Belgiju 4:2 i tri dana kasnije kada smo ih pobijedili i u Zenici. Neopisiv je bio osjećaj obući bh. dres nakon toliko godina.
Otkako je završio stavio tačku na igračku karijeru prošlo je više od deset godina. I danas navijači ga vole, prilaze mu, traže fotografiju…
“Mislim da sam ljude najviše ‘kupio’ zalaganjem i što sam davao više od 100 posto. Tu nema foliranja. Kada šetam gradom, oni koji vole reprezentaciju i danas mi prilaze da se slikaju, a baš neki dan prilikom posjete Sarajevu sam doživio i zanimljivu situaciju dok sam s porodicom jeo burek na Baščaršiji. Mislio sam da me niko neće prepoznati, ali kada smo trebali krenuti, sin od vlasnika buregdžinice je ustao i nije dao da platimo račun. Za Topića je, kaže, besplatno (smijeh). Taj patriotizam osjećam i živim. Kod mene u kući kada reprezentacija igra, kćerka i sin stave zastavu ispod televizora. Žao mi je što pojedini ljudi koriste zemlju sama kada im treba. Valjda će se i to jednog dana promijeniti – kazao je Marko Topić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba.
