Krajem jula 1995. godine, dok je genocid nad Bošnjacima u Srebrenici ulazio u svoju posljednju i najstravičniju fazu, u drugoj „zaštićenoj zoni“ Ujedinjenih nacija – selu Žepa – još je tinjala nada. Nada da zlo neće pokucati na svaka vrata. Ta nada imala je ime i prezime: pukovnik Avdo Palić. Čovjek, nastavnik, komandant, heroj.
Priča o Avdi Paliću nije bajka. Ona je istinita do posljednje riječi, iako zvuči kao legendarna epizoda iz vremena kad su ljudi postajali mitovi jer su birali hrabrost umjesto bijega, istinu umjesto iluzije, žrtvu umjesto izdaje. To nije mit, ali jeste moralni stub u vremenu kad su moral i čast postali rijetka roba.
Avdo Palić nije poginuo slučajno, nije stradao u nekoj pogrešnoj procjeni vojne strategije. On je otišao u smrt svjesno – da bi spasio druge. Tog 27. jula 1995. godine, kada je Žepa bila pred kapitulacijom, Palić je otišao na pregovore u kamp UNPROFOR-a u Bokašnici kod Žepe. Ispred sebe je imao čovjeka kojeg će svijet pamtiti po zlu – Zdravka Tolimira, haškog optuženika za genocid. Pogledao ga je u oči, pružio ruku i rekao: „Ja sam taj Avdo kojeg tražite.“ U tom trenutku, Palić nije bio samo komandant – bio je štit svog naroda.
U pratnji su mu bili Mehmed Hajrić i Amir Imamović. Sva trojica su nestala nakon 4. augusta, kada su odvedeni iz Žepe u tajni zatvor u Bijeljini. Po nalogu Glavnog štaba VRS-a, već 5. septembra su svi ubijeni. Taj datum, 5. septembar, danas se uzima kao dan smrti Avde Palića.
Iako zarobljen, Palić za svoje tamničare nije bio samo vojnik. Bio je simbol onoga čega su se najviše bojali – hrabrosti, dostojanstva i istine. Vjerovatno ih je njegova pojava podsjećala na ono što oni nikada nisu imali – poštovanje, čast, karakter. Njegov pogled bio je opasniji od oružja.
Američki diplomata i član mirovne misije Edward Joseph pisao je o Avdi Paliću s poštovanjem kakvo se rijetko nalazi u izvještajima međunarodnih zvaničnika. Joseph je opisao kako je Palić, i pored sloma Srebrenice i jasno izraženog izostanka volje UN-a i NATO-a da zaštite bošnjačko stanovništvo, odbijao da se preda. Upravo zahvaljujući njegovim vojnim i diplomatskim sposobnostima, Žepa nije doživjela sudbinu Srebrenice. On je svjesno prolongirao pad enklave za nekoliko dana – tih nekoliko dana značilo je život za stotine muškaraca.
Mladić je 19. jula 1995. godine u Žepi postavio artiljeriju i razglase, prijetio i širio paniku. Kada nije uspio slomiti duh branilaca, bijesno je naredio odlazak međunarodnih posmatrača. No, Palić je ostao. I više nego ostao – komandovao, štitio, evakuisao. Dana 25. jula, kada je pad Žepe postao neminovan, on nije pobjegao. Sklonio je muškarce u šume, a sam ostao iza sa Hajrićem i Imamovićem. Nastavio je koordinirati evakuaciju žena i djece još dva dana. Herojski, tiho i dostojanstveno. Onako kako to rade ljudi koji se ne boje smrti, jer znaju zašto žive.
Danas, toliko godina kasnije, Bosna i Hercegovina šuti. Niti jedna škola, niti jedna institucija ne nosi ime Avde Palića. U zemlji koja se često poziva na heroje, njegovo ime je potisnuto. A trebalo bi biti među prvima. Jer Palićeva priča ne govori samo o smrti, već o vrijednostima koje se nadvisuju nad svim – čojstvu, pravednosti, odgovornosti, ljubavi prema narodu i državi.
Njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su 2001. godine, ali su identifikovani tek 2008. godine. Dženaza i ukop obavljeni su u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu – tiho, skromno, kako je i živio.
Avdo Palić je Bosni dao sve. Najprije znanje, onda borbu, a na kraju – život. Nije tražio zahvalnost, nije pravio propagandu, nije bježao. Bio je sušta suprotnost onima koji su komandovali genocidom, a kasnije se skrivali, mijenjali identitete i kukavički tražili rupe da izbjegnu pravdu.
Zato bi svaki onaj koji danas izgovori da voli ovu zemlju, trebao prvo izgovoriti ime Avde Palića. Ne zbog njega, nego zbog nas – da se podsjetimo kako izgleda dostojanstvo u najmračnijim vremenima. Da naučimo da se heroji ne rađaju, već postaju – izborom, hrabrošću i žrtvom.
I da jednom, možda, neka škola u ovoj zemlji ponese ime čovjeka koji je znao šta znači biti uz svoj narod – do posljednjeg daha.