Tokom obilježavanja genocida u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama prisutnima se obratila Almasa Salihović, preživjela žrtva, čijeg brata je u julu 1995. godine ubila paravojska ratnog zločinca Ratka Mladića.
Ona je ispričala svoju ličnu tragičnu priču, koju je preživjela tih julskih dana 1995. godine.
“Bilo mi je pet godina kada je počela agresija na BiH. Tada sam živjela s majkom, dva brata i dvije sestre, u našem selu 25 km udaljenom od Srebrenice. Bilo mi je pet godina kada sam prvi put čula granatu, vidjela mrtve”, kazala je Salihović.
Istakla je da su svi mislili da će to ubrzo stati, međutim to je bilo daleko od istine.
“Bez obzira što je majka pokušavala da nas zaštiti od onoga što se dešavalo, moj dan je počinjao strahom, nosila sam lutku sa sobom, to je bila moja tajna zaštita. Škola u mom selu je 1992. granatirana, 14 je izgubilo živote. Tada smo morali napustiti selo. Pokušali smo ostati što je moguće duže, ali smo ga morali napustiti i izbjeći tu strašnu sliku Srebrenice, kada je proglašena zaštićenom zonom”, rekla je Salihović.
Sa osam godina, u trenutku pada Srebrenice, sa svega njenih osam godina, strahovi koje imala, postali su realnost.
“Moja starija sestra Fatima i brat Abdulah, bili su ispred nas u bazi, to je posljednji put da sam ga vidjela. I dalje imam u glavi tu sliku kako odbacuje svesku s molitvama na arapskom. Došli smo u Potočare, u blizini fabrike akumulatora, zajedno s drugima, i vjerovali smo da ćemo biti sigurni. Moji braća i sestre su bili unutra, a ja sam provela prva dva dana ispred i gledala Mladića kako odvaja mladiće”, nastavila je Salihović.
Nedugo zatim su stavljeni u autobus.
“Mladićev vojnik nas je presreo i tražio sve vrijedno što imamo, a ja sam nudila svoju lutkicu. Govorila sam ‘uzmi, uzmi, to je sve što imam’. Trinaestog jula većina je stigla do slobodne teritorije, moj brat nije, ubijen je među hiljadama drugih, nevinih muškaraca i dječaka, i završio je u masovnoj grobnici. I dalje je njegovo tijelo nepotpuno. U vrijeme smrti je imao 18 godina, imao je smeđe oči, pun ambicija, snova, bio je strastveni sportista, bio je pametan, znam da je to najtoplija osoba, najbolja od nas. Žalim što mu nisam to sve rekla i kako sam ga voljela, izgubiti njega je izgubiti dio sebe”, kazala je Salihović.
Naglasila je da je to zastrašujuće iskustvo koje ostavlja ožiljke te da ne postoji osoba u Memorijalnom centru, koja nije pogođena genocidom.
“Ovo je naša priča i sami ćemo je ispričati, na svoj način, najbolje kako možemo, to ćemo uraditi za našu djecu”, zaključila je Salihović.
