Kada bolest oduzme snagu, a dijaliza postane svakodnevica, čovjek se nađe pred pitanjem na koje nema lakog odgovora – ima li izlaza? Za Goraždanina Nermina Muharema izlaz je došao u najčišćem mogućem obliku, kroz bezuslovnu ljubav i hrabrost njegove punice Feride Jahić.
Nermin se s bolešću bubrega borio godinama. Prvi simptomi pojavili su se prije više od deset godina, kada je imao 34. Visok krvni pritisak, potom dijabetes, ali bez jasne slutnje da će bolest uzeti tako težak danak. Deset godina terapije i redovnih kontrola na Klinici za nefrologiju KCUS-a držali su stanje pod kontrolom, sve do decembra 2024. godine, kada dolazi do naglog pogoršanja.
„Nalazi su bili izuzetno loši, kreatinin i urea su naglo skočili. Rečeno mi je da ću vrlo brzo završiti na dijalizi i to se, nažalost, i desilo“, priča Nermin.
U januaru 2025. započinje peritonealnu dijalizu – težak i iscrpljujući proces koji ne pogađa samo njega, već i cijelu porodicu. I upravo tada, kada je dijaliza postala neizbježna, dogodilo se ono što Nermin danas bez zadrške naziva čudom.
„Kod kuće smo razgovarali šta dalje. Rekli su mi da je jedini izlaz transplantacija. Nisam htio ni pomisliti da ugrozim bilo čiji život. Teško je nekoga pitati za organ“, iskreno govori.
Međutim, pitanje nije ni stiglo biti postavljeno. Njegova punica Ferida Jahić u tom trenutku donosi odluku koja zaslužuje duboko poštovanje.
„Ja ću donirati bubreg“, rekla je bez dvoumljenja.
U tom trenutku nisu znali ni da li se njihove krvne grupe poklapaju. Ferida nije znala ni svoju krvnu grupu. Naknadne pretrage pokazale su da je B pozitivna, ali ono što je uslijedilo iznenadilo je i ljekare – rijetko visok stepen podudarnosti za tzv. nesrodnu transplantaciju.
„Kad su nas zvali s nefrologije, glavna sestra Aida me pitala: ‘Jesi li siguran da ti je ovo punica?’ Rekla je da imamo toliko podudarnosti kao da me rodila“, prisjeća se Nermin.
Transplantacija je uspješno obavljena u julu 2025. godine. Već drugi dan nakon zahvata osjetio je velike promjene.
„Vratila mi se boja u lice, izgubio sam svu onu vodu, osjetio sam normalnost. Nakon mjeseci katetera, drenova i kesa, čudno je opet živjeti bez toga“, kaže.
Danas se oporavlja, fizički i psihički, s planovima da se polako vrati životu kakav je poznavao prije bolesti. A Ferida Jahić svoj čin ne smatra posebnom žrtvom.
„Da je trebalo ne znam ni ja šta, dala bih. On je dobar čovjek, dobar suprug, dobar otac. Ja njega ne odvajam od svog sina i svoje kćerke“, kaže.
Zanimljivo je da je Ferida prije transplantacije bila gotovo medicinski fenomen – žena koja gotovo nikada nije odlazila ljekaru. Pretrage su pokazale da je potpuno zdrava i sposobna za donaciju bez ikakvog rizika.
„Profesor mi je rekao da se s jednim bubregom može živjeti normalno. Ja se tako i osjećam. I poručila bih svakome ko može – neka spasi mlad život. Nije to ništa strašno. Malo pretraga, par dana oporavka, a nekome ste poklonili budućnost“, poručuje Ferida.
Žena koja je dio sebe darovala kako bi njen zet mogao živjeti kaže da bi bila spremna učiniti i mnogo više, ako više od toga uopšte postoji.
Nermin, njegova supruga Samira i njihova djeca ne kriju zahvalnost, dok Ferida posebno ističe osoblje Klinike za nefrologiju KCUS-a i njihovog šefa, profesora dr. Damira Rebića.
„Divni doktori, profesor Damir, hirurg Osman i sve sestre na odjeljenju. Gdje god sam došla, dočekali su me riječima: ‘Svaka tebi čast’. Mnogo mi je značilo. Ja sam lijep život proživjela, uvijek bila zdrava, a njegova mladost i moja kćerka – to su moja djeca. Tu nema dileme, nema razmišljanja. Kad bi trebalo, opet bih isto“, poručuje ova hrabra žena.
