Prodavač kaže svoje i nije za raspravu. Kilogram suhog mesa nosi cijenu od 65 maraka, sudžuka 32. To znači da 100 grama suhoga košta 6 i po marke, a sudžuke 3 marke i dvadeset. Na papiru izgleda podnošljivo, ali kad se uzme za četvero ljudi plata koja izgleda pristojno, račun skače. 400 grama suhoga već je 26 maraka, tristo grama sudžuke još 9 i šezdeset, hljeb, sir i nešto kiseloga brzo dodaju desetak. Na kasi ispadne blizu pedeset maraka za jedno druženje kod kuće, piše Crna hronika.
Prodavači kažu da se mušterije sve češće odlučuju za manje porcije. Umjesto cijelog komada traži se kraj, umjesto pola kile uzme se dvjesto grama, pa se plata popunjava jeftinijim dodacima. I to je realnost: suho meso je postalo praznična stvar, a sudžuka svakodnevica, ali ni ona više nije jeftina kako se nekad pamti. Sve češće se pita koliko zapravo vrijedi zalogaj tradicije kad ga ne možeš priuštiti bez zbrajanja.
Priča o „kvalitetu koji košta“ ima smisla dokle god kupac osjeti da zaista dobija bolji proizvod. Ali kad mjesec potraje duže od plate, ljudi biraju najjednostavnije rješenje: manje mesa na plati, više peciva, ajvara i salate. Meza se i dalje složi, druženje ne izostaje, ali okus kaže da su cijene pretjerale.
Ovo nije prozivka zanatlijama niti domaćim proizvođačima koji rade pošteno, nego podsjetnik da je granica pristupačnosti pređena. Ako se ovako nastavi, suho meso će stajati ispod zvona samo za posebne prilike, a sudžuka će spasti na par kolutova za miris. Narod bi da kupi, trgovac bi da proda, ali između njih stoji cifra koja sve češće govori „preskupo“.
