Pjevačica Sandra Afrika otvorila je dušu i rekla da nije u kontaktu sa svojim ocem i da je on jako bolestan da ne zna da li je još živ.
Sandra Afrika je jednom prilikom pričala o svom odnosu sa ocem, a zatim je otkrila da ju je ošišao na ćelavo. Sada, prvi put, otkriva sve o svom životu i razvodu roditelja i traumama koje nosi iz tog perioda.
Kako si podnio/podnijela razvod roditelja?
“Pa, moram ti reći da je lijepo. Lijepo je čak i danas kada razgovaram s mamom i kada sjednemo i razgovaramo. Bio je veoma strog.”
Je li živ?
“Koliko ja znam jeste, sada možda i nije – ne znam, nemam nikakav kontakt s njim. Kada razgovaram s mamom, ona je donijela odluku da on ode od kuće i pošto je živio s nama u kući u Kaluđerici, odnosno u maminoj kući, spakovala ga je samo na jedan dan i tu je sve završilo.”
Sjećaš li se toga?
“Ako se dobro sjećam, bila sam s njom u to vrijeme. Bila sam u četvrtom ili petom razredu osnovne škole. Bilo mi je teško vidjeti je u to vrijeme i u tim situacijama. Ona je donijela odluku da on ode, ali ga je jako voljela i bilo joj je teško. Dakle, brat i sestra su bili jako mali, bili su ‘91. i ‘92. godine, ja sam ‘98. U situacijama kada ona vadi njihove slike s vjenčanja, cijepa ih, para ih, pocijepala je svaku moguću zajedničku sliku koju je imala, sve je propalo. Kosa joj je opadala od nervoze i toliko drugih stvari”.
Da li je bilo nasilja u vašoj porodici?
“Nije bio alkoholičar. Jedina mana koju sada imam iz ove perspektive je što nije baš volio raditi. Bilo mu je ljepše da bleji, da baka šalje sve što šalje i da tako ostane. Nije baš bio za porodicu da ide na posao i brine se o troje djece koju je napravio, pa je nekako sve palo na mamu.”
Kako ste se ti i tvoj otac slagali kada je, recimo, tvoja majka na poslu, a ti ostaješ s njim?
“Pa, nimalo jer ga je uvijek koristio samo kad mama nije bila tu da nam nešto da, ne znam… Dobijam pljeskavice u školi, on me ošiša na ćelavo. Zaista ne mislim da se tako odgajaju djeca, mislim da ne možeš uzeti žensko dijete zato što je dobila pljeskavice u školi da bi se ošišala na ćelavo.”
Šta si rekao/rekla u školi kada su te pitali?
„Ništa, šta da radim. Nije bilo jednom, bilo je tri puta, možda četiri, ni ja ne znam. Kosa mi je jednostavno nešto narasla… Gledam slike iz osnovne škole, kosa mi je vječno kratka, kao kod dječaka. U tom smislu, bio je prestrog, ne osuđujem ga. Nije se nosio s tim roditeljstvom, mislim da se bojao tog trenutka, djevojčice, šta ću sad, hajde da budemo prestrogi, jer nije se drogirao, nije pio, nije došao pijan pa ne zna šta radi, slini po stanu i šiša bilo koga na ćelavo. Nikada u životu nije udario mamu, ne mogu reći nešto što nije istina.“
Mama je uvijek bila ta koja je nešto radila po kući, on je volio tu muziku, tehno muziku u drugom stilu i uvijek je imao neke velike zvučnike i pojačavao je i puštao je, slušao i uvijek zvao Shaci i govorio dođi Shaci ljubavi, sjedi ovdje sa mnom, a ona, čekaj, Saša – ona je stalno nešto radila po kući i stalno kuhala ručkove, bila je u tom stilu. Nikada je nije baš takao, ali to je užasno za nas. Čak nas je jednom i pretukao, imala sam tri godine, ukrala sam jaja od komšinice. Prešla sam žicu i ona je imala neke kokoši i ja sam ukrala, možda ga nisam ni ukrala sa tri godine. Ne znam, vidjela sam jaje i samo sam ga donijela kući i šta sad, nije velika stvar. Možeš to objasniti, a možda to ne možeš objasniti trogodišnjem djetetu, stvarno ne znam da li je to u redu ili ne, i mislim da ne bi trebala uzeti kabl od televizora i presaviti ga tri puta i udariti dijete njime.”
Sjećaš li se batina?
„Nisam bila, imala sam tri godine. Znam samo trenutak kada je u tom trenutku došla mamina prijateljica i rekla Saša, šta radiš, ubit ćeš dijete, jesi li ti normalna? Gdje ju je u tom zanosu i tako udario, gdje je ženinoj butini ostao ožiljak od kabla. Onda možete zamisliti kakva sam ja bila. Za mene je to pretjerano i ne mislim da je takav odgoj djece normalan. Uvijek sam imala šiške, voljela sam nositi šiške kao dijete i znate kako kada spavate, šiške vam se oštete, a ja se svako jutro perem, perem zube, idem u školu, i uvijek pokvasim šiške da budu uredne, da ne bih imala ovakve šiške, a u školu ću ići kao kreten.“
Što se mene tiče, male, samo želim da mi kosa bude uredna, ne mogu tako čupavo. Sve ga je smetalo. Sad sam starija pa pokušavam da shvatim ili da dođem do tog mozga. Jedini izgovor koji govorim je da mislim da se on jednostavno našao u toj ulozi i da se bojao da ima žensku djecu, jer nije toliko maltretirao mog brata kao što je maltretirao moju sestru i mene. I jeste, ali ne toliko. Jedan od nas troje napravi grešku, bukvalno neke roletne, na primjer, neko zezne, on je brat, mali je i sva trojica smo se ošišali na ćelavo dok je mama bila na pijaci. Žena je došla kući, onesvijestila se pred vratima – ostaviš djecu normalnu, kad se vratiš, sva trojica su ćelava.
A kada je otišao, kako je to funkcionisalo?
“Ništa, ona je to spakovala. Mnogo bolje smo funkcionisali, bili smo srećni.”
Je li to posljednji put da si ga vidio/vidjela?
“Ne, vidio sam ga poslije toga.”
Je li došao da te posjeti?
“Naravno da ne. Nikome nije čestitao osamnaesti rođendan, čak ni meni.”
Da li on sada zna ko si ti?
“On zna”.
Jeste li čuli…?
“Vidjela sam ga prije par godina. Nisam ga nigdje upoznala, ali moja mama je upoznala kuma koji nas je krstio. Bio mu je dobar prijatelj u to vrijeme, a onda su se razišli. Upoznala ga je i rekla da je Saša, moj otac, jako bolestan, i onda je naravno moja mama u tom trenutku, budući da sam najstarija, najzrelija, smislila broj telefona da ga nazovem i odem ga posjetiti. I ja, šta ću, kao najstarija, otišla sam i on je živio u stanu s mojom bakom i djedom, nije trebao primati nikakvu hemoterapiju, ali su doktori nešto pokvarili. Zaista ne znam kako je to moguće, okej. Pao je u krevet i bilo mu je jako loše.”
Šta ti je rekao?
“Kad sam ga prvi put vidjela, zaista sam plakala kao niko drugi i bilo mi je zaista teško jer ga nisam vidjela dugi niz godina. Prije toga i tada, posebno stanje u kojem sam ga vidjela, za mene je bila katastrofa. Njegove noge su sada bile kao moje ruke i ležao je tako, čovjek ne može u toalet. Mislila sam da je gotov i da će umrijeti. Nakon toga, koliko znam, nismo se čuli.”
Jesi li ikada poželio/željela da ga pozoveš?
“Ne, ne.”
Ne osjećaš se kao da ti je on otac?
“Pa, imam osjećaj, znam da mi je on otac. Imam taj osjećaj, ali nemam nikakvu želju da mi nedostaje ili tako nešto. Lagao bih kad bih rekao da mi nedostaje, potpuno sam se smrznuo.”
Bi li ti bilo žao da ti kažu da je umro?
“Pa, vjerovatno da. Ne znam sada šta bi se desilo ako bi se desilo, ali vjerovatno da. Ne znam, a onda ako to saznam nakon određenog vremena, opet ne znam, niko mi ne bi rekao.”
Možda baka, kum…
“Baka je umrla možda prije tri godine, niko živ se nije javio. Moja majka, tako sam saznala. Napravila sam šalu na račun nečega svog, nekako mi je lakše, ali čak ni ta baka me nikada u životu nije nazvala. Dok moja baka iz Njemačke fizički nije tu, a stalno sam u kontaktu s njom. Neki dan me nazvala na Viberu, čujemo se, kada sam tamo i pjevam, uvijek odem na jedan dan, odemo na ručak, izvinimo se”.
Da li im sada pomažete?
“Da, odlično je i zaista imamo veoma lijep odnos.”
