Ja nisam tamo došao da ga ubijem, da ga osuđujem, došao sam tamo da popričamo, ali sam vidio da ne vrijedi pričati s njim jer on negira to što je učinio.
Gost emisije “Nedjeljom u 2” bio je Alen Muhić iz Goražda u BiH, muškarac rođen iz ratnog čina silovanja, koji je s voditeljem Aleksandrom Stankovićem podijelio svoju izuzetno tešku i potresnu životnu priču.
Nakon što je pogledao prilog o vlastitom životu, odmah je priznao, izuzetno mu je teško.
Rođen iz zločina, spašen ljubavlju
– Teško mi je, ponajviše zbog roditelja, zbog Muharema (oca), jer kako godine prolaze, sve sam svjesniji da ih uskoro možda više neće biti – započeo je Muhić.
Njegova biološka majka silovana je 1993. godine u Foči, tokom rata u Bosni i Hercegovini. Domar bolnice Muharem Muhić svakodnevno ga je vodio kući svojoj supruzi Adviji i kćerkama Almiri i Jasmili, a na kraju su ga i posvojili.
Porodica koja je ljubavlju nadjačala rat
Alen je imao devet godina kada je saznao da Advija i Muharem nisu njegovi biološki roditelji i da je njegov biološki otac silovao njegovu biološku majku.
Posebno emotivna su sjećanja na Adviju kada se ona, kako je rekao, –svađala s narodom i zajednicom– braneći ga od pogrdnih etiketa poput –četničko kopile–.
U trenucima kad bi ga pitali “čiji si ti?”, Alen nije dvojio.
– Uvijek sam govorio da sam Muharemov i Advijin, jer to i jesam – naglasio je.
Za svog oca kaže da je čovjek s velikim srcem i skromnim rukama.
Advija ga je branila od mržnje
Majku opisuje kao lavicu, borbenu i odlučnu. Bila je ta koja bi odmah skočila ako bi neko pokušao vrijeđati njihovo dijete. A sestre su mu bile pravi štit – i tada, kada su ga doslovno nosile ispod granata.
Govoreći o svemu što je proživio, priznao je kako su mu ti trenuci i danas izuzetno bolni, te da su ga emotivno oblikovali.
Alen je odlučio progovoriti o teškoj temi i napisati knjigu naslovljenu “Ja sam Alen”.
Knjiga koja je stigla na sve kontinente
Knjiga nije ostala samo na lokalnom nivou, u Goraždu ili Sarajevu – ona je danas dostupna na svim kontinentima. Ta činjenica za njega ima posebno značenje.
– Prezadovoljan sam i preponosan jer knjiga nije ostala samo u Goraždu, pa čak ni u Sarajevu, nego je završila po cijelom svijetu. Iznimno mi je drago što se ljudi, bez obzira na vjeru ili naciju, zanimaju za ovu temu – rekao je Muhić.
Dodao je kako mu je važno što zajednice polako postaju otvorenije prema djeci rođenoj iz ratnih silovanja. Takva djeca, objašnjava, decenijama su bila potpuno nevidljiva – ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u cijelom svijetu.
– Mi smo 30 godina bili nevidljivi – naglasio je.
Potresan susret s biološkim ocem
Prisjetio se potresnog susreta s biološkim ocem.
Prilika se ukazala jer biološki otac živi oko 30 kilometara od njegovog mjesta. Na poziv prijatelja otišao je tamo na džumu.
– Nisam se nadao da ću ga upoznati sve do trenutka dok mi jedan čovjek nije pričao i rekao mi: ‘Vidio sam ti oca maloprije’ – rekao je.
Tada mu je odlučio pokucati na vrata.
– Ispred mene se ukazao “isti ja”, samo stariji. Slični smo, itekako. Predstavio sam mu se, a on mi je rekao: “Znam ja ko si ti” – prisjeća se.
– Došao sam tamo nespreman. Pitao sam ga: “Zašto si mi silovao majku”, a on je jako burno reagovao. Negirao je to, rekao je kako je ne poznaje – prisjeća se.
Uprkos DNK testu koji je potvrdio da mu je on otac, tvrdio je da je lažan i namješten.
– Boljelo me što mi čovjek laže u oči – rekao je Alen.
Priznaje da je očekivao da će u njemu vidjeti kajanje, ali doživio je suprotno.
– On se i dan danas inati, kao da se ponosi – kaže Alen.
– Ja nisam tamo došao da ga ubijem, da ga osuđujem, došao sam tamo da popričamo, ali sam vidio da ne vrijedi pričati s njim jer on negira to što je učinio – rekao je Alen.
– Mene ne zanima njegova imovina, ja sam tamo došao da nađem mir i našao sam ga – rekao je.
Kompleksan odnos s biološkom majkom
Kompleksan je odnos i s biološkom majkom, koja ga je ostavila dva dana nakon rođenja.
Kada je doznao da je njeno dijete, priznaje da je o njoj puno razmišljao i osuđivao je kad je bio mlađi, ali je s vremenom oprostio.
– Kada sam upoznao suprugu i sam se ostvario kao otac, unazad nekih desetak godina, taj osjećaj je popuštao – priznaje.
– Tražio sam opravdanje za ono što je napravila – rekao je.
– Na kraju sam joj oprostio i mislim da sam u pravu jer sam i sebe oslobodio – rekao je.
Sreli su se u Sarajevu. Bio je to emotivan susret.
– Nismo se mi čuli skoro 10 godina nakon susreta, ali još uvijek postoji nada da ćemo se ponovo sresti – priznaje.
– Ona ima svoju porodicu, a ja ne bih nikada sebi dozvolio da budem razlog da se njena porodica raspada zbog mene – kazao je.
Ispričao je i kako mu je prilikom tog susreta rekla da je “isti otac”.
– To je bio jedan od najtežih trenutaka u mom životu – priznaje.
– Zamišljao sam je kao drugačiju ženu, vedru, kao ženu koja bi se nasmijala kada me vidi, ipak je to majka – rekao je.
– Vidio sam lice žene koja je puna bora i prva ta njena rečenica me srušila – rekao je i priznao da nije očekivao od nje da će mu to reći.
Djeca rata i borba za prava
Alen je u kontaktu s udruženjem koje se bavi sjećanjem na zaboravljenu djecu rata.
– Svake godine predstavljali smo udruženje u New Yorku, u Ujedinjenim narodima, kako bi se govorilo o djeci koja danas žive u stigmi. Naši očevi nisu samo ratnici iz BiH, već i ljudi iz mirovnih misija poput UN-a i EUFOR-a, i oni su dan danas slobodni. Niko od njih nije osuđivan. Neke majke su prinudno uvodili u brak kako bi zaštitili počinitelje – rekao je.
Istakao je da udruženje ne osvješćuje samo zajednicu, već i mlade. Te da su uspjeli donijeti zakon u BiH kojim djeca rođena iz ratnog čina silovanja više nisu nevidljiva.
– Zakon važi u Federaciji BiH kao i u najmanjem BiH entitetu, Distriktu Brčko. BiH je prva država u svijetu koja je prihvatila i prvi put je sistem pokazao da ta djeca više nisu nevidljiva, već da budu vidljiva. To je veliki pomak u BiH. Što se tiče Republike Srpske, trenutno radimo na tome da i djeca koja žive tamo i koja su začeta na isti način kao i mi, da se njihova prava tamo provedu i da budu vidljiva. Međutim, oni to još uvijek negiraju, ali nadam se da ćemo se izboriti za to – istakao je.
Alen o očinstvu
Na pitanje kakav je otac, Alen odgovara iskreno:
– Imam tri sina: Rejana (9), Ismaila (4) i Džana (3 mjeseca). Strog sam. Djeca su mala, a ono što im usadimo sada, ostat će im za budućnost – rekao je, objasnivši da njegova strogoća nije ljutnja, već autoritet.
– Mama je bila stroga, ali uvijek s puno ljubavi. Mora se znati ko je otac u kući, ko je majka, ko je brat, a ko sestra. Autoritet koji držim u kući je da se zna da sam ja otac. Da ne može on meni naređivati, nego ja njemu dok je pod mojim krovom – kaže.
Ističe i kako se trudi svojoj djeci ugraditi empatiju, koju, kako kaže, današnje generacije nemaju.
Odlazak iz BiH
Iako mnogi mladi sanjaju o odlasku u “bijeli svijet”, Alen je odlučio ostati u svojoj domovini.
– Nije mi žao ni sekunde. Čak naprotiv, drago mi je što nisam otišao iz Bosne. Jer gdje god sam otišao, ja sam poželio da se vratim. Bio sam u Americi, Evropi, ali kako se kaže, svuda pođi, ali svojoj kući dođi – ističe Alen.
Dodao je i kako želi što više vremena provoditi s Muharemom i Advijom.
– Želim i da moja djeca budu pored njih, zato što ih beskrajno puno vole, isto tako i sa supruginom porodicom – kaže, te ističe:
– Najsretniji sam na obali Drine, kada pijem kafu i kada mi Drina odnese misli kroz kanjone, a kada mi dosadi upalim auto i odem u prirodu sa svojom porodicom. Jednostavno nemam potrebu da idem bilo gdje u Evropu.
