U bivšoj Jugoslaviji, 25. maj bio je mnogo više od običnog proljetnog dana. Bio je to Dan mladosti – praznik koji je, barem simbolično, slavio snagu, entuzijazam i zajedništvo mladih širom zemlje.
Iako je taj datum danas tek usputna fusnota u kalendaru većine građana, za mnoge i dalje nosi posebno značenje – kao podsjetnik na jednu drugačiju epohu.
Zvanično, Dan mladosti bio je posvećen mladima i njihovoj ulozi u izgradnji boljeg društva. U stvarnosti, bio je to i neslužbeni rođendan Josipa Broza Tita, maršala i predsjednika Jugoslavije, koji je 25. maja 1944. godine preživio njemački desant na Drvar – događaj koji je kasnije mitologiziran i utemeljen kao simbol ličnog i državnog otpora.
Centralni događaj Dana mladosti bila je čuvena Štafeta mladosti – drvena palica sa porukama omladine, nošena iz grada u grad, od Triglava do Đevđelije, sve do Beograda, gdje bi bila uručena Titu uz spektakularnu svečanost na stadionu JNA.
Bile su to slike jedinstva, discipliniranosti i mladalačke energije koje su se godinama emitirale u večernjim dnevnicima, ostavljajući snažan utisak u kolektivnoj memoriji.Za mnoge koji su tada odrastali, Dan mladosti nije bio samo politička manifestacija – bio je i školska priredba, slobodan dan, susret s vršnjacima iz drugih republika, osjećaj da se pripada nečemu većem.
Bio je to i trenutak kada se omladina osjećala pozvano da doprinese, da gradi, da vjeruje u budućnost. Danas, četiri decenije kasnije, ostaje pitanje: šta je ostalo od tog duha? U vremenu kada mladi često osjećaju da nemaju glas, niti prostor da oblikuju društvo po mjeri svoje generacije, sjećanje na Dan mladosti podsjeća na važnost zajedničkih ideala – ma koliko bili savršeni ili nesavršeni.
Bez nostalgije koja zaboravlja greške prošlosti, ali i bez cinizma koji briše sve što je imalo vrijednost, 25. maj ostaje datum koji i dalje rezonira među onima koji se sjećaju.