Ne sluteći šta će se desiti, mnogi građani nesrpske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini, pa tako i Sanskom Mostu, nisu bili svjesni da su te krvave 92. godine, prve barikade i kontrolni punktovi od strane SDS-a, paravojnih formacija i jedinica JNA, uvod za uništenje jednog naroda. Od tog kobnog 19. aprila, cijeli Sanski Most, koji ionako gravitira prema Prijedoru, postao je i ostao otvoreni logor, sve do konačne slobode, koja je stigla s pripadnicima 5. i 7. korpusa A R BiH, oktobra 1995. godine…
BIHAĆ/SANSKI MOST, 19. aprila – Nakon hiljada granata koje su pale na Sanski Most, te prvih 75 civilnih žrtava, među kojima su bile i trudnice, u gradu na devet rijeka, nije bilo javne ustanove, koja nije pretvorena u mučilište ili logor.
Nakon granatiranja brojnih objekata i porodičnih kuća nesrpskog stanovništva, uslijedila su hapšenja, zatvaranja, premlaćivanja. Sjeća se toga Fehim Mušić iz Modre, koji je nakon logora u Lušci Palanci završio na Manjači.
Razne torture prošao je i Dursum Burnić iz Gornjeg Kamengrada. Pored toga što je kao radni obveznik, bio prisiljen raditi u tamošnjem rudniku, dobar dio vremena proveo je i kao logoraš.
Sanakeram, samo je jedan od logora koje je prošao. Enver Burnić, imao je tada svega 27 godina. A koliko je samo sličnih Enveru imala svaka sanska mahala. Nisu mogli ostati živi, jer to nisu htjeli zločinci, koji su i bježeći ostavljali krvavi trag. Ne od vojnika, već civila, domoljuba, koji su samo željeli živjeti na svome. Sloboda je stigla, ali prekasno za ubijene. Oni su podsjetnik na zlo i zločin i upozorenje da se njihova žrtva ne smije zaboraviti.