Prema popisu iz 1991. godine, u općini Bosanska Krupa živjelo je 58.320 stanovnika, od čega 43.104 ili 73,91 posto Bošnjaka, zatim 13.841 ili 23,73 posto Srba, te 1.375 ili 2,36 posto Ostalih, uključujući i Hrvate
Nakon dužeg perioda međunacionalnih tenzija s kraja 1991. i početka 1992. godine, nesrpsko stanovništvo širom Bosne i Hercegovine bilo je iz dana u dan izloženo sve otvorenijim napadima i uznemiravanjima od velikog broja ilegalno organiziranih i naoružanih paravojnih srpskih formacija. Slutnje i predviđanja osvještenijih i upućenijih građana o nadolazećem ratu u Bosni i Hercegovini objelodanile su se široj javnosti jasno početkom aprila 1992. godine, kada su širom Bosne i Hercegovine krenuli siloviti i brutalni napadi na mnoge gradove, te progoni i pogromi civilnog stanovništva s njihovih višestoljetnih ognjišta. Nezadovoljno ishodom referenduma te međunarodnim priznanjem Bosne i Hercegovine, političko rukovodstvo srpskog naroda počelo je svim dostupnim sredstvima i metodama rušiti ustavni poredak međunarodno priznate države, uništavati njene gradove i bogato kulturno‑historijsko naslijeđa te provoditi progon, zlostavljanje i ubijanje desetaka hiljada građana nesrpske nacionalnosti. U nizu gradova i mjesta koji su postali otvorena meta, a njihovi građani žrtve dotad neviđenih granatiranja, rušenja i ubijanja, našla se i Bosanska Krupa, koju će do zuba naoružana agresorska vojska napasti 21. aprila 1992. godine. Vidno iznenađeni silinom napada, slabo organizirani i naoružani, pripadnici Teritorijalne odbrane BiH i rezervnog sastava policije uspjeli su pružiti trodnevni otpor napadaču. Epilog svega bila je izgubljena bitka za grad, ali ono što je u tom trenutku bilo možda i važnije, zaustavljen je prodor neprijateljske vojske prema lijevoj obali Une, čime je osujećena prvotna namjera agresora.
Politička situacija u Bosanskoj Krupi prije napada
Već 1991. godine širom Bosne i Hercegovine, pa tako i u Bosanskoj Krupi, počele su provokacije srpskih ekstremista, koji su na sve načine pokušavali izazvati nemire i razviti osjećaj nesigurnosti kod nesrpskog stanovništva. Članovi SDS-a nastojali su u više navrata isprovocirati sukob između srpskog i bošnjačkog stanovništva u Bosanskoj Krupi. Sve je to pratila jaka medijska propaganda. Nakon niza provokacija, na jednoj od sjednica Skupštine općine Bosanska Krupa predložena je podjela grada na srpski i bošnjački dio. Donošenje odluke o konstituiranju Privremene skupštine srpskog naroda na teritoriji općine Bosanska Krupa, a koja je usvojena 25. oktobra 1991. godine od Općinskog odbora Srpske demokratske stranke, bio je jasan pokazatelj namjera bosanskokrupskih Srba. Od tada su oni imali dvije skupštine, legalnu u Bosanskoj Krupi, te ilegalnu i daleko moćniju u Jasenici. Unatoč svemu, dobar dio javnosti i dalje je ostajao pasivan i nije uočavao opasnost koja se spremala svim građanima nesrpske nacionalnosti. Bosanskokrupski Bošnjaci sve do napada na grad iskazivali su želju za mirnim rješavanjem krize, a svoju neupitnu toleranciju izražavali su na brojne načine, između ostalih, podrškom i donacijama za izgradnju pravoslavne crkve u centru grada. Prema popisu iz 1991. godine, u općini Bosanska Krupa živjelo je 58.320 stanovnika, od čega 43.104 ili 73,91 posto Bošnjaka, zatim 13.841 ili 23,73 posto Srba, te 1.375 ili 2,36 posto Ostalih, uključujući i Hrvate. Pored očiglednih povlastica i privilegija koje je srpsko stanovništvo uživalo u predratnom razdoblju, među prvima su krenuli s propagandom o teškom položaju i ugroženosti Srba u sredini u kojoj žive. Njihovi politički predstavnici nastojali su podijeliti grad po principu 60 posto teritorije Srbima, a 40 posto Bošnjacima, iako su Bošnjaci činili izrazitu većinu. Nakon što svoju namjeru nisu uspjeli provesti u skupštinskim klupama, odlučili su se za oružani pokušaj realizacije plana. Krenuli su s izuzimanjem kartona vojnih obveznika, potom osnivanjem srpske milicije, zauzimanjem odašiljača oko Bosanske Krupe, te pokretanjem informativnih glasila pomoću kojih su širili strah među vlastitim narodom. Uslijedilo je kopanje rovova po brdima oko Bosanske Krupe i dovlačenje naoružanja.
Ubistva građana, rušenja objekata i pljačka imovine
Prvi napad na grad počeo je 21. aprila u predvečernjim satima, kada su artiljerijskim naoružanjem granatirani vitalni objekti. Zaprepašteno napadom dojučerašnjih komšija, bošnjačko stanovništvo povlačilo se na lijevu obalu Une. Za samo sat i po s neprijateljskih uporišta na grad se sručila kiša projektila raznih vrsta. Željezni most preko Une izdržao je udare stotina granata. Kako nije srušen, u pauzi između dvaju napada, većina bošnjačkog stanovništva prebacila se preko njega na lijevu obalu Une i tako izbjegla zarobljavanje i odvođenje u logore. Većina drugih javnih objekata, škola, tvornica i privatnih kuća, doživjeli su velika razaranja ili potpuna rušenja. Zapaljene su zgrade Općine, vojnog odsjeka, policije, Doma kulture, te uništen knjižni fond Gradske biblioteke. Rušenjima privatnih kuća prethodile su temeljite pljačke i odvoženje namještaja prema srpskim naseljima Radić, Suvaja i Jasenica. U podrgmečka sela odnesene su matične i zemljišne knjige, te ostali vrijedni dokumenti iz Općine i katastra. Namjera o brisanju traga bošnjačkog postojanja na području Bosanske Krupe bila je više nego očigledna. Isti dan kada je napadnut grad bosanskokrupski Srbi formirali su organe vlasti te promijenili naziv grada u Krupa na Uni. Kako piše list Ljiljan od 30. aprila 1992. godine, u napadu na Bosansku Krupu bilo je na desetine ranjenih, a prve žrtve iz Bosanske Krupe bile su taksista Irfan Kadić, koji je ubijen nadomak svoje kuće, potom Nero Tatarević, Emin Kabiljagić i Husein Šabić, dok je Ibru Mesića na kućnom pragu ubio prvi komšija Stevo Štrbac Lugar. Među ranjenima su bili Zlatan Alidžanović i Mujaga Mesić.
Pokušaj odbrane grada
U pokušaju odbrane grada sudjelovali su članovi Štaba teritorijalne odbrane i rezervnog sastava policije te patriotske lige iz nekoliko krajiških općina. Nakon dvodnevnih borbi 21. i 22. aprila, jedinice koje su pružale otpor povukle su se na lijevu obalu Une. Dva dana poslije, ove su jedinice još jednom pokušale ovladati gradom i zadržati ga u svojim rukama. U ranim jutarnjim satima 24. aprila prešli su most i zauzeli sve ranije objekte izuzev raskršća na Lipiku, ali zbog umora i gladi te očigledne nadmoći neprijatelja u ratnoj tehnici i naoružanju, u kasnim satima, oko 23:00 sata, bili su primorani povući se na lijevu obalu. U borbama za odbranu Bosanske Krupe aktivno učešće imale su i jedinice Štaba teritorijalne odbrane Bužim i rezervnog sastava policije. Prvog dana odbrane agresor nije uspio ostvariti svoj cilj zbog jakog otpora pripadnika TO i jedinica policije, ali nedostatak naoružanja, municije i slab nivo organizacije primorao je snage TO i policije na prelazak na lijevu obalu Une, gdje su konsolidirani i utvrđeni položaji te zaustavljeno napredovanje agresora prema Cazinu i Bužimu. S prvim ratnim iskustvom stigle su i prve žrtve. Napad na Bosansku Krupu razbio je uvjerenje da rata neće biti i da će sve proći mirno. Ljudi su brzo dolazili do spoznaje da je u toku agresija na Bosnu i Hercegovinu i da na djelu nisu nikakvi ekscesi. Dešavanja oko napada na Bosansku Krupu ubrzala su aktivnosti na formiranju prvih ustrojenih jedinica po svim općinama Bihaćkog okruga. U odbrani Bosanske Krupe, pored domaćih stanovnika, sudjelovalo je i nekoliko jedinica iz Kladuše, Bužima i Bihaća. Štab teritorijalne odbrane Bužim, koji je formiran dvije sedmice ranije, donio je odluku da se ide braniti napadnuta Bosanska Krupa. Jedan od učesnika odbrane bio je i Zijad Nanić, koji o svemu tome kazuje: “Prvu grupu koja je iz Bužima krenula braniti Bosansku Krupu činilo je dvadesetak naoružanih pripadnika PDV-a. To je bila jedinica koja će kasnije dobiti naziv “Hamze”. Mi smo otišli 21. aprila u ranim večernjim satima. Prvo smo otpratili jednu nenaoružanu četu vojske iz Varoške Rijeke, ali su se oni vratili istu noć jer nisu dobili dogovoreno naoružanje. Nakon što smo ih oko 22. aprila u tri sata ujutro vratili nazad iz Bosanske Otoke za Bužim, otišli smo u Bosansku Krupu, gdje smo se stacionirali u osnovnoj školi kod tunela. Čim je svanulo, preko drvenog mosta prešli smo na desnu obalu Une i polahko se pomicali uz Mahalu pokraj Doma zdravlja, sve dok nismo stigli do velike raskrsnice. Taj čitav dan ostali smo u gradu i dobro smo se držali sve dok nije naišao oklopni transporter i počeo nas tući. Nismo mi tad bili još vični otrpjeti te napade i te projektile. Inače, taj transporter je vrlo moćno oružje za napad na pješadiju. S nama je bio jedan momak iz Krupe koji je imao protuoklopni ručni bacač, međutim, on se vrlo brzo negdje izgubio tako da u nastavku dana nismo imali nikakve šanse naspram tog transportera. Sa mnom u grupi bili su Rasim Durić Rahonja, Husnija Cinac i Mirhad Pilić i polahko smo se pomicali prema Lipiku. Kad smo došli na onu veliku raskrsnicu, krenuo je snažan neprijateljski napad. Ispred je išao transporter, a iza njega i sa strane pješadija. I taj transporter nas je vrlo brzo rastjerao. Nas četverica nismo imali nikakve veze s našim komandirom Asimom Bajrektarevićem sve dok se nismo našli u zanatskom centru da izvijećamo hoćemo li se vratiti preko Une ili ćemo ostati na desnoj strani. Pošto nismo imali nikakvog sredstva veze i nismo znali gdje je komandant ŠTO Bosanska Krupa, ko je uzvodno, a ko nizvodno od nas, najnormalnija stvar je bila ta što smo se odlučili vratili na lijevu obalu. Pod neprijateljskom vatrom smo se oko 20 sati preko drvenog mosta vratili na lijevu obalu. Nakon našeg povlačenja, došla je još jedna četa iz Bužima u ispomoć, među kojima je bio i načelnik ŠTO Bužim Izet Nanić, ali su se i oni vratili u Bužim jer nisu imali naoružanje. Sjećam se da je, pored PDV-a iz Bužima, potom jedinica rezervnog sastava policije iz Bužima i Bosanske Krupe, u pokušaju odbrane Bosanske Krupe sudjelovala i jedna četa Kladuščana, koji su prije nas stigli u Krupu. Tu je također bio i jedan vod iz Bihaća sa šljemovima i pancirkama, ali su se oni još u toku dana povukli iz grada. Zijad Nanić tvrdi da je neuspjehu odbrane grada kumovala totalna dezorganizacija. “Nakon svih kasnijih ratnih iskustava, odgovorno tvrdim da se uz malo bolju organizaciju dio grada u kojem smo bili mogao komotno zadržati. Da je to, recimo, bila 1994, garantiram da bi naših pet-šest momaka zaustavilo taj transporter, ali 1992. godine je to bio prevelik izazov za neprekaljene borce. I to što smo pokušali braniti grad u uvjetima vrlo loše organizacije i slabe naoružanosti nasuprot tako opremljenih agresorskih jedinica u to je vrijeme bio preveliki poduhvat i junaštvo. To je bio prvi stvarni kontakt s granatama koje prolaze iznad glava, prvi kontakt s PAM-om koji rešeta po nama, i nije to bilo nimalo jednostavno. Što se tiče domaćih branilaca, oni nisu baš bili dobro organizirani. Sjećam se jedino da je s nama bio Irfan Kadić, koji je u tim borbama ranjen, a poslije je i podlegao. Štab Teritorijalne odbrane u Bosanskoj Krupi nije uopće kontrolirao situaciju, nije imao uvid u dešavanja na terenu, nije imao kontakta s jedinicama koje su pokušavale odbraniti grad i slično. Većina boraca koji su došli sa strane slabo je poznavala nazive lokaliteta, što je otežavalo sporazumijevanje među braniocima. Pravo je čudo da nam u borbama u gradu nije stradao niko iz jedinice. Jedino je nakon povratka na lijevu obalu Une poginuo Enver Makić. U drugoj grupaciji iz Bužima ranjeno je nekoliko pripadnika rezervnog sastava policije, koji su, unatoč jakom granatiranju, na jednom mjestu nizvodno od grada izvlačili lokalno stanovništvo. Enver Makić bio je prva vojna žrtva iz Bužima. Pored njega, taj dan poginulo je i nekoliko Krupljana. Sjećam se da je jedan bio iz Pištalina”, navodi Nanić. Napad na Bosansku Krupu počeo je predvečer 21. aprila oko 18 sati. “Sutra cijeli dan trajala je hampa s agresorskim jedinicama. Sve do pred akšam tukao je mitraljez i trajalo je granatiranje. Rezervni sastav policije iz Bužima došao je nešto kasnije. Kad smo se mi već počeli povlačiti iz Mahale, vidio sam Senada Durića Ribu, rahmetli Šehrizada Šarića i još neke koji su došli s rezervnom policijom. Oni su sve vrijeme bili skroz iza nas i mnogi među nama uopće nisu znali za njih. Jedan dio stanovništva povukao se odmah, ali jedan dio nije htio ići. Govorili su nam da vjeruju kako ćemo ih mi odbraniti. Ipak, kada smo se mi povlačili, i oni su krenuli s nama. U predvečerje je velika grupa civila prešla most. Dva dana poslije, PDV iz Bužima ponovo je išao da brani Bosansku Krupu. I ponovo su prešli Unu, došli do bolnice, boravili u gradu cijeli dan, ali uslijed loše organizacije i velike nadmoći neprijateljskih jedinica u živoj sili i naoružanju, bili su primorani vratiti se kasno navečer”, završava Nanić.
Egzodus stanovništva na slobodni teritorij
Napadom na Bosansku Krupu otpočelo je masovno iseljavanje nesrpskog stanovništva. Radilo se o višednevnom egzodusu. Mnogi su građani spas našli pretrčavajući preko mosta još u toku dana ili noću, pomoću čamaca se prebacujući na lijevu obalu. Tih dana, desetine hiljada Krupljana krenulo je u izbjeglištvo prema Cazinu, Bužimu i Velikoj Kladuši, gdje im je domaće stanovništvo pružilo dobrodošlicu i pomoć. Duge kolone kamiona, traktora, automobila i pješaka bile su ispunjene ljudima koji su zbunjeno i preplašeno napuštali vlastite domove bježeći od aveti zla koji su se nadvili nad njihov grad. Veliko olakšanje nastupilo je i nakon što je evakuirano preostalo stanovništvo koje je bilo ostalo u okruženju na desnoj obali Une, u naseljima Veliki i Mali Badić, Ostružnica, Muslimanska Jasenica, Dubovik, Arapuša i u drugim selima u kojima je većinski živjelo bošnjačko stanovništvo. Riječ je bilo o približno 4.500 stanovnika koji su poslije kraćih sukoba i mukotrpnih pregovora pušteni na slobodni teritorij. U spašavanju lokalnog stanovništva sudjelovao je i Osman Abdić iz Bužima, tada član rezervnog sastava policije. U višesatnom spašavanju civila teško je ranjen i spletom sudbine i velike sreće ostao živ. O svom nesvakidašnjem iskustvu Abdić kazuje: ” U mojoj grupi bilo je pedesetak policajaca na čijem čelu je bio Fehim Salkić. U odbranu Bosanske Krupe krenuli smo autobusom 22. aprila oko 3 sata ujutro. Kad smo stigli, prešli smo preko Une i boravili tamo u toku dana. Naš primarni zadatak bio je izvlačiti civilno stanovništvo. Nakon silovitih napada artiljerije, počeli smo se povlačiti oko podne, kada su neprijateljske snage krenule tenkovima i transporterima od bolnice prema gradu. Tada više nije bilo linija. Onda se u jednom momentu nismo mogli povući. Nakon što je bio zatvoren most, mi smo se povukli nizvodno od grada na ade, mjesto gdje se Krušnica ulijeva u Unu i gdje se nalazi nogometni stadion. Tu su nas poklopili minobacačima i snajperima. U silovitom granatiranju i snajperskom djelovanju ranjeno je nekoliko policajaca, među kojima sam bio i ja. Nas nekoliko je u tri-četiri čamca prebacivalo civile. Moja grupica, u kojoj su još bili Sejfo i Senad Sijamhdžić te Enver Kauković, ostala je posljednja jer smo nastojali da prvo prebacimo stanovništvo. Uglavnom, ko god je htio izaći, mi smo ga izvukli. Ostao je jedan dio stanovništva pored Une koji nije htio napustiti svoje kuće. Tu smo i ranjeni. Kad smo sve potrpali u čamce, pošto više nije bilo mjesta, ja sam skočio u Unu u pokušaju da je preplivam. U tim trenucima pala je na obalu granata i ranila nas nekoliko, dok je jednog teško ranjenog odnijela Una i nismo ga uspjeli spasiti. Mi smo se nekako vratili na obalu, onako ranjeni, dok su ostali otišli. To je bio urnebes. Tu smo ležali nekoliko sati, mada sam ja jedno vrijeme bio u komi. Tek se poslije po nas vratio Ibro Međedović, bivši inspektor u SJB Bosanska Krupa, a koji je vodio rezervni sastav policije u Krupi, te Hasan Crnkić, koji je bio s njim. Onda smo prebačeni u bolnicu u Bihaću. Ja sam imao dodatnu nesreću da me primio dežurni doktor srpske nacionalnosti. Nakon što me operirao i s operativnim alatom i gazama zatvorio, pobjegao je prema Bosanskom Petrovcu. On i još jedna ekipa doktora su u jutarnjim satima ukrali krv i pobjegli iz Bihaća. Tek nakon nekoliko dana, uslijed visoke temperature, ljekari su me ponovo otvorili i uvidjeli šta mi je taj doktor uradio. Pravo je čudo da sam preživio. Otvorio me i zatvorio, pritom u stomaku ostavljajući makaze i još neke medicinske ‘rekvizite’. Ja sam sedam dana ležao ranjen na intenzivnoj. Kasnije su me X puta analizirali na raznim kolegijima i seminarima. Mislim da se taj doktor zvao Dragan Zec. Nakon što je ljekar uočio da su temperature nenormalno visoke, odlučio se da me ponovo otvori i našao se u čudu. Našao je haos. Onda je tek vadio crijeva, nakon čega sam imao brojne operacije, jednu za drugom.
Bosanska Krupa danas – Mjesto suživota i tolerancije
Nakon troipogodišnje okupacije, Bosanska Krupa oslobođena je 17. septembra 1995. godine. Većina javnih i privatnih građevina obnovljena je u protekle 23 godine, a u strogom centru grada i na prilično malom rastojanju i dalje ponosno stoje Čaršijska džamija, te pravoslavna i katolička bogomolja. Unatoč stotinama vojnih i civilnih žrtava rata, te hiljadama projektila koji su bili razlog neviđenog urbicida i kulturocida kojim je bila izložena ova bosanska čaršija, Krupljani su danas ponosni na to da namjere agresora nisu uspjele i da u ovom gradu i dalje živi duh bosanske tolerancije i kozmopolitizma. Danas, Bosanska Krupa sjaji novim i još ljepšim ruhom, a njeni građani i dalje su srdačni i susretljivi prema gostima i prolaznicima koji ih često posjećuju. Talog iskustva iz proteklog rata Krupljanima je doista velika lekcija, ali ne i prevelik uteg da njihov grad ne bi i dalje bio i ostao mjesto dobrodošlice za sve ljude dobre volje bez obzira na njihovu rasnu, vjersku, etničku ili bilo koju drugu pripadnost. Jer sve što je bosansko nema alternativu priči o suživotu i toleranciji. A Krupa se vrlo dobro uklapa u tu priču, ne samo zbog svojih triju bogomolja već i zbog toga što je ona i po svom nazivu “bosanska”, prenosi Stav.
