“Kako očekivati od Danske i Nizozemske zeleno svjetlo kada imamo visokog predstavnika koji nameće zakone. To je protektorat.” Ovo nije izjavio predsjednik bh. entiteta RS Milorad Dodik, nego lider HDZ-a BiH Dragan Čović.
S pravom se nakon ove rečenice može postaviti pitanje šta je sljedeće? Pa tako ne treba čuditi ako u narednim obraćanjima Čović pribjegne izjavama da je Schmidt “nelegitiman”, da ga “nisu potvrdile sve članice Vijeća sigurnosti UN-a” i tako dalje. Onim vulgarnijim Dodikovim izjavama o visokom predstavniku, nadajmo se, ipak neće pribjegavati.
Ne možemo se ne zapitati šta se tačno dogodilo posljednjih godinu dana da Čović skoro u potpunosti preuzme Dodikov narativ kada je u pitanju visoki predstavnik. Posebno kada uzmemo u obzir da je otprilike u ovo doba prošle godine sa neskrivenim oduševljenjem prihvatio njegovu iznimno spornu odluku kojom je na 24 sata suspendovao Ustav FBiH kako bi 14 bošnjačkih ruku iz Doma naroda i potpis bošnjačkog potpredsjednika Federacije BiH de facto i de jure proglasio ništavnim, a sve da bi se formirala Vlada FBiH koja je najviše odgovarala upravo HDZ-u i, naravno, Trojci.
Razvezivanje Gordijevog čvora
Pričalo se tada iz redova HDZ-a BiH, ali i stranaka unutar Trojke o tobožnjem “razvezivanju Gordijevog čvora” (iako očigledno malo ko od njih zna pravilno koristiti ovu sintagmu s obzirom da je Aleksandar Makedonski u legendi ovaj čvor presjekao i tako zaobišao “problem”, a ne riješio ga op. a.). Pričalo se o Schmidtu tada ne štedeći superlative, pritom ignorišući činjenicu da ako je BiH ikada podsjećala na protektorat, to je bilo upravo tada. No, Čoviću to tada nije smetalo iz prostog razloga jer mu je išlo u prilog.
Dakle, zašto je sada lider HDZ-a BiH promijenio priču? Odgovor je svakako kompleksniji nego što se na prvi pogled čini. Ne bi bilo pogrešno zaključiti da se Čović (ne)skriveno nadao da će sa Trojkom uspjeti “ispregovarati” izmjene Izbornog zakona BiH” koje bi najviše išle u korist HDZ-u, a odnose se na ono što Čović naziva “legitimmno predstavljanje” u Predsjedništvu BiH i domovima naroda. O ovome je manje-više sve poznato, a podrazumijevalo je da bi predstavnike Hrvata u te institucije birali samo glasači iz kantona sa hrvatskom većinom. U suštini, to bi značilo da bi glas iz recimo Hercegovačko-neretvanskog kantona, “vrijedio” više nego glas iz, recimo, Tuzlanskog kantona.
Kada to Čoviću, barem u potpunosti, nije pošlo za rukom, može se pretpostaviti da je od Schmidta očekivao da nametne izmjene Izbornog zakona koje bi implementirale njegove želje o “legitimnom predstavljanju”. No, uslijedio je “hladan tuš” iz OHR-a gdje je najavljeno da postoji mogućnost nametanja izmjena Izbornog zakona, ali samo u dijelovima koji se odnose na integritet izbornog procesa.
Da li Čović već zna ili očekuje da će Schmidt uskoro nametnuti tehničke izmjene Izbornog zakona pa je već krenuo u otvorenu kritiku?
Klizav i opasan teren
A to je, za Čovićev HDZ, veoma “klizav i opasan teren”, jer, ukoliko dođe do izmjena samo dijela koji se odnosi na integritet izbornog procesa, bez implementacije dijelova o “legitimnom predstavljanju”, političke izmjene Izbornog zakona bi mogle pasti u nove procjepe.
Tako da i ne treba čuditi što Čović, u nedostatku pritisaka koje bi mogao izvršiti na visokog predstavnika, a i opterećen brojnim kritikama iz SAD-a zbog opstruisanja vitalne plinske konekcije za Bosnu i Hercegovinu, sve više gubi kompas i pribjegava nervoznijim ispadima.
Pa tako i ne iznenađuje još jedna njegova jučerašnja izjava da se mora poslati “jasna poruka međunarodnim prijateljima u Vijeću za provođenje mira da visoki predstavnik treba izmjestiti svoje aktivnost iz BiH”. Prema svemu sudeći, čini se da Čović više od OHR-a ne može ništa očekivati. Pa onda valjda, njegovom logikom, ako neće raditi njemu u korist, bolje da ga i nema, piše Klix.
