A skoro jednako šokira i podatak da se od 2021. do danas o tome ništa nije znalo, kao i da se nakon saznanja “glasno šuti”. I ako će se u javnom diskursu postaviti ono čuveno “ali”, da je žrtva maloljetna, da se žrtva morala zaštititi, ne može biti opravdanje za hronični manjak reakcija.
Presuda je evidentno prije par godina donijeta u tišini. Osuđeni Kasumović ju je otkupio po jedinstvenoj cijeni 100 KM po danu i državi isplatio 36.000 KM za godinu dana zatvora. To se poklapa s njegovim povlačenjem iz javnog života u BiH. Ali za javnost, za većinu građana Kasumović je do jučer bio “simpatični glumac” iz popularne serije Lud zbunjen normalan. Bio je umjetnik, bio je neko koga se percipiralo kao osobu koja nasmijava.
Ustvari, Kasumović je osoba zbog koje je neko plakao, prošao traumu i šta sve ne.
Za bludne radnje je prema zakonu zapriječena kazna od jedne do pet godina zatvora. I ako će u nastavku neko postaviti pitanje visine kazne, možda tražiti olakotne okolnosti i to mjeriti s nivoom bludničenja, onda imamo novi društveni problem.
Ako je zakon loš, zašto nema poziva, inicijativa da se mijenja? Zašto od onih koji bi trebali biti pokretači društvenih promjena iz svijeta kulture nema glasa, jasnog i glasnog? Zašto se stječe dojam da je ovo slučaj lokalne pljačke trafike, a ne ozbiljan problem na koji se mora ukazati i javno osuditi.
Koja to olakotna okolnost može opravdati bludničenje? Jer osoba koja je pravomoćno osuđena je mnogima možda bila uzor.
