Danas se s ponosom i tugom prisjećamo jednog od najvažnijih trenutaka u našoj nedavnoj historiji – 11. septembra 1995. godine, dana kada su udružene snage II i III korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine oslobodile čvrsto uporište četničkih snaga – Vozuću.
Oslobođenje Vozuće, nakon više od tri godine brutalne okupacije, predstavlja ne samo vojni uspjeh, nego i simbol nade, hrabrosti i odlučnosti naroda Bosne i Hercegovine koji su se suočili s neizmjernim zlom.
Ovaj dan ne možemo obilježiti, a da se ne prisjetimo užasa koje su četničke paravojne snage počinile od juna 1992. godine, kada su započele svoj krvavi pohod na Vozuću i njeno stanovništvo. Dana 25. juna 1992. godine, stanovnici ovog mjesta, mahom Bošnjaci, protjerani su iz svojih domova. Teško je riječima opisati patnju tih ljudi, koji su, bježeći od smrti, napustili svoja ognjišta i krenuli prema Zavidovićima i Banovićima, noseći sa sobom jedino sjećanja na domove koje su morali ostaviti iza sebe.
Taj dan ostao je upisan u crnoj historiji agresije, jer su srpske paravojne jedinice bezdušno ubile dvadeset i jednog civila – staraca, djece, onih koji nisu mogli bježati i koji su bili najranjiviji. Njihove nevine duše, otete u vihoru rata, zauvijek će ostati svjedoci okrutnosti koja je zahvatila to područje.
Srpske snage su znale koliko je Vozuća strateški važna – ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za njihove bolesne snove o Velikoj Srbiji. Radovan Karadžić, čovjek koji će kasnije biti osuđen za genocid, govorio je o Vozući kao o ključu ne samo za odbranu Beograda, već i Moskve, simbolizirajući kako je ovo mjesto postalo fokus njihovih planova o širenju agresije. Vozuća je, u njihovim očima, bila mnogo više od običnog komada teritorije – bila je simbol njihove dominacije i moći. Zato su minama osuli svaki pedalj zemlje, postavljajući na hiljade eksplozivnih naprava kako bi spriječili bilo kakav pokušaj proboja. Zbog toga je Vozuća nosila titulu mjesta s najvećim brojem mina u cijeloj Bosni i Hercegovini.
Ali, protivno svim očekivanjima i vojnoj nadmoći koju su četničke snage koristile, hrabri borci Armije Republike Bosne i Hercegovine, zajedno sa stanovnicima okolnih područja, nisu gubili nadu. Oni su se borili s vjerom u pravdu, vođeni ljubavlju prema svojoj zemlji i narodu. Svaki dan, mjesecima i godinama, unatoč svim stradanjima, oni su stajali na liniji odbrane, čekajući trenutak kada će doći prilika da oslobode svoje domove i vrate dostojanstvo svom narodu.
Oslobađanjem Vozuće 11. septembra 1995. godine, ostvario se san o slobodi. Taj dan označio je preokret ne samo u vojnom smislu, već i u srcima svih koji su se borili za Bosnu i Hercegovinu. Udružene snage II i III korpusa Armije RBiH uspjele su ono što je mnogima izgledalo nemoguće – probile su neprijateljske linije i oslobodile strateški važnu teritoriju, spajajući dva korpusa i zadavši težak udarac četničkim snagama.
I danas, skoro tri decenije kasnije, dok hodamo šumama i livadama oko Vozuće, podsjećamo se na oprez. Minska polja su u velikoj mjeri očišćena, ali opasnost i dalje vreba. Svaki korak može nas podsjetiti na užas rata, na destruktivnu moć mržnje koja je rušila sve pred sobom. No, iako su te mine možda još uvijek prisutne, one ne mogu zatrti sjećanje na heroje koji su dali svoje živote za slobodu.
Priča o Vozući je priča o hrabrosti koja se ne mjeri oružjem, već odlučnošću srca. Oslobođenje ovog područja bilo je simbol trijumfa ljudskog duha nad zlom, simbol nade da pravda, koliko god bila daleko, uvijek nađe put do onih koji su je zaslužili. Naša odgovornost danas je da čuvamo sjećanje na njihovu žrtvu i da, uprkos svim preprekama, gradimo Bosnu i Hercegovinu koja će biti sigurno mjesto za sve njene građane.
Na ovaj dan, dok se prisjećamo hrabrosti onih koji su oslobodili Vozuću, sjećamo se i svih onih koji su na tom putu izgubili živote. Njihova žrtva nije bila uzaludna. Njihova borba je utkana u svaki komadić slobodne zemlje koju danas zovemo svojom domovinom.
