Prije deset godina, Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), započeo je niz provokativnih izjava o secesiji Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, što je s vremenom postalo središnja tačka njegove političke strategije. Dodik je već tada otvoreno govorio o otcjepljenju RS-a, smatrajući da Bosna i Hercegovina ne može postojati kao centralizovana država poput bivše Jugoslavije. Ove izjave nisu bile samo trenutni politički manevri, već su postepeno oblikovale politički diskurs u RS-u, stvarajući atmosferu neizvjesnosti i straha među stanovništvom.
Na kongresu SNSD-a 2015. godine, Dodik je otišao korak dalje, najavljujući da će RS, ukoliko do 2017. ne bude stabilizacije, organizovati referendum o svom statusu 2018. godine, s prijedlogom da postane samostalna država. Ova izjava je otvoreno sugerisala da je RS tada prolazila kroz period političke i ekonomske nestabilnosti, što je Dodik iskoristio kao alat za manipulaciju javnim mnjenjem. Prijetnja referendumom nije bila samo puka retorička figura, već ozbiljan pokušaj da se stanovništvo RS-a usmjeri ka podršci njegovoj viziji potpune samostalnosti.
U godinama koje su uslijedile, Dodikova retorika se mijenjala, ali su osnovne namjere ostale iste. Iako je povremeno prilagođavao ton svojih izjava, Dodik je kontinuirano negirao legitimitet Bosne i Hercegovine kao države. Njegova slavna izjava “Goodbye, BiH, welcome RS Exit”, izrečena s govornice Narodne skupštine Republike Srpske, bila je kulminacija tog narativa, gdje je otvoreno stavio do znanja da njegov cilj ostaje stvaranje nezavisne Republike Srpske, bez obzira na posljedice.
Tokom ovog perioda, Dodik je sve češće počeo govoriti o secesiji kao neizbježnom ishodu, predstavljajući je kao gotovu stvar. Njegove izjave su bile osmišljene da potaknu strah među građanima, koristeći psihološki pritisak kao sredstvo za postizanje političkih ciljeva. Dok su izbori bili na pomolu, Dodik je manipulisao javnim mnjenjem, oslanjajući se na taktike zastrašivanja koje su, kako je vjerovao, mogle osigurati podršku njegove politike.
Njegove izjave često su bile opterećene patološkim karakterom, jer su odražavale njegovu sklonost ka grandioznim političkim fantazijama bez ikakve osnove u realnosti. Dodik je svoje političke ambicije predstavljao kao neizbježan ishod, iako je znao da su te ambicije daleko od ostvarivih bez ozbiljnih posljedica, ne samo za RS, već i za cijelu Bosnu i Hercegovinu. Njegov politički diskurs sve više je postajao nalik na retoriku ekstremnih desničarskih lidera, sa sličnim populističkim i nacionalističkim temama.
Međutim, ono što se pokazalo kao izrazito primjetno u Dodikovom ponašanju jeste njegova sposobnost prilagođavanja stavova u prisustvu međunarodnih faktora. Primjer za to je situacija kada je Predsjedništvo BiH održalo sastanak s direktorom CIA-e, Williamom J. Burnsom. Nakon tog sastanka, Dodik je iznenada promijenio ton, izjavivši da RS nikada nije osporavala suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, te da secesija nikada nije bila njegova politika. Ovo je očigledno bilo taktičko povlačenje pred međunarodnim pritiskom, što pokazuje da Dodik i dalje osjeća potrebu za legitimacijom svoje politike pred međunarodnom zajednicom.
Međutim, čim je visoki američki zvaničnik napustio regiju, Dodik se vratio na svoju staru retoriku. Ponovo je počeo prijetiti secesijom, ovaj put u kontekstu potencijalnih odluka koje bi mogle ugroziti imovinu Republike Srpske. Njegova prijetnja bila je jasna—ako imovina RS-a bude dovedena u pitanje, RS će donijeti odluku o samostalnosti. Ova izjava pokazuje Dodikov kontinuirani obrazac ponašanja: u prisustvu međunarodnih faktora, on privremeno popušta, ali čim pritisak popusti, vraća se na svoje prvobitne postavke.
Dodikovo ponašanje često se može uporediti sa političarima populističkog profila, poput Donalda Trumpa. Kao što Trump koristi pojam “duboke države” da bi demonizirao svoje protivnike, tako i Dodik koristi sličnu retoriku kako bi opravdao svoje postupke i stvorio atmosferu krize u kojoj se on pojavljuje kao jedini branitelj interesa Republike Srpske. Dodikova retorika odražava sličan stil—on pokušava diskreditovati institucije koje stoje na putu njegovim ambicijama, predstavljajući ih kao prepreke njegovom političkom projektu.
Na kraju, Dodikova politika i retorika predstavljaju ozbiljan rizik za stabilnost Bosne i Hercegovine. Njegove stalne prijetnje secesijom, manipulacije strahom i nacionalistička retorika imaju za cilj stvaranje atmosfere neizvjesnosti koja može dovesti do ozbiljnih posljedica ne samo za RS, već i za cijelu regiju. Dodik se ponaša kao političar koji ne preza ni pred čim da bi ostvario svoje ciljeve, koristeći svaku priliku da ojača svoju poziciju, bez obzira na potencijalne posljedice za narod kojeg navodno predstavlja.
