U zemlji koja je prošla kroz brutalnu agresiju, u kojoj su vjerski osjećaji integralni dio identiteta naroda, provokacije na osnovu vjere nisu samo nepromišljene—one su opasne.
Ivana Marić, samozvana analitičarka i politička aktivistica, odlučila je iskoristiti priliku za još jedan napad na vjerske osjećaje Bošnjaka, ismijavajući poziv reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića za učenje kišne dove. U društvu koje je još uvijek duboko podijeljeno, gdje je vjera za mnoge više od puke duhovne prakse, ovakvi potezi nisu ništa drugo nego namjerno dolijevanje ulja na vatru.
Naša stranka, poznata po svojoj tvrdokornoj borbi za slobodu govora, promptno je stala u odbranu Marić, osuđujući “hajku” koja je pokrenuta protiv nje. Međutim, u svojoj izjavi, uspješno su napravili lapsus—umjesto da spomenu Huseina ef. Kavazovića, aktualnog reisu-l-ulemu, iz Naše stranke su iznijeli ime bivšeg reisul-uleme, Mustafe ef. Cerića. Iako je greška ubrzo ispravljena, ona otkriva površnost i neznanje o temama o kojima se tako srčano govori.
Ali, vratimo se na Ivanu Marić. Da li se zaista radi o slobodi govora, ili je ovo još jedan u nizu pokušaja da se na leđima Bošnjaka gradi jeftina politička karijera? Da li se sloboda govora koristi kao izgovor za namjerno vrijeđanje vjerskih osjećaja jednog naroda? U trenutku kada se govori o “slobodi”, treba postaviti pitanje—čija sloboda? I po koju cijenu?
Ovo nije pitanje slobode govora. Ovo je pitanje poštovanja prema tuđim osjećajima, posebno prema osjećajima naroda koji je preživio genocid, etničko čišćenje i sistematsko uništavanje. Ako Ivana Marić želi koristiti “slobodu govora” kao oružje, onda mora biti spremna da snosi posljedice koje dolaze s tim. Sloboda nije pravo na vrijeđanje drugih. Sloboda je pravo na dostojanstvo i poštovanje—pravo koje bi trebala shvatiti i Ivana Marić, kao i svi oni koji je brane.
Ivana Marić, koja se često predstavlja kao žrtva sistema, koristi svaku priliku da se postavi u centar pažnje, ne birajući sredstva. Nije mogla naći ništa drugo što bi moglo izazvati reakcije osim vjerskih osjećaja Bošnjaka. Zna li Marić, uopće, koliko su teški ožiljci rata? Koliko su duboke rane koje su otvorene svaki put kad se vjera koristi kao oružje za političke poene? Ili je to upravo ono što ona želi—još jednu priliku da sebe predstavi kao žrtvu, dok u isto vrijeme izaziva gnjev i podjele u društvu?
Da li se sloboda govora koristi kao izgovor za namjerno vrijeđanje vjerskih osjećaja jednog naroda? Naša stranka tvrdi da je to samo “šaljivi komentar.” Ali, kome je to smiješno? Da li je smiješno majkama koje su izgubile sinove, očevima koji su izgubili djecu, dok su se borili za opstanak svog naroda i vjere? Da li je smiješno ljudima koji se svaki dan bore s traumama rata? Ili je smiješno samo Ivani Marić i njenim istomišljenicima koji odobravaju takav oblik “humora”?
Političari, kao i oni koji ih podržavaju, moraju biti svjesni da sloboda govora nosi odgovornost. Ne možete sakriti namjernu provokaciju iza paravana slobode govora, a onda se čuditi kada se suočite s reakcijama koje ste sami izazvali.
Ako Ivana Marić ne vjeruje ni u šta, to je njena stvar. Ali, da li to daje pravo njoj ili bilo kome drugome da se ruga onome što je sveto drugima? Da li to daje pravo da se bezočno napadaju osjećaji onih koji su dali svoje živote da sačuvaju svoj narod i vjeru?
